Ljeto 2004 godine. Temperature dosežu i do 40 stupnjeva. Vrijeme za odmora u hladu i kupanje, a Hajduk igra finale Super kupa protiv Dinama. Valjalo je i to odraditi. Dogovor je pao, jedan od kolega ide sa suprugom ranom zorom na Makarsku rivijeru na kupanje, a nas trojica ćemo doći par sati kasnije, pa ćemo onda skupa na utakmicu u Split.
Mi smo oko 9 ujutru popili kavu, te sa legendarnim golfom 2 koji iza sebe ima milijun navijačkih kilometara krenuli prema moru. Odlučili smo preći granicu na Gabeli, a kada smo došli kolona je bila duga nekoliko kilometara. Nakon par sati čekanja došli smo na red, ali nas je policajac vratio s granice jer je jedno staklo na autu bilo napuklo, a prava je istina da su mu zasmetala navijačka obilježja. Naš vozač se počeo prepirati, ali nije bilo druge nego se okrenuti. Skontali smo da ćemo pokušati na Crvenom grmu, ali i tamo ista priča. Na koncu smo po najvećoj žegi prešli granicu kod Posušja bez da nas je iko pogledao. Na plažu smo došli oko 13, popila se koja piva, okupalo se i krenuli smo na derbi. Naravno golf pun limenki piva i nekako smo se dogegali do Poljuda.
Atmosfera luda skroz, gori od vrućine, ali i od nabrijane atmosfere. Ušli smo na sjever i tu utakmicu je sjever gorio od mnoštva dimnih kutija i baklji. U to vrijeme bilo je normalno pjevati navijačke pjesme kontra protivnika i njegovih navijača koji su bili smješteni na jugu. Naravno da se nisu čuli od punog sjevera koji je totalno poludio kada je Hajduk postigao pogodak i to je bilo dovoljno za osvajanje Super kupa. Nakon utakmice se ostalo pozdraviti pobjednike, a onda se atmosfera prenijele na ulice Splita. Turisti su nas u čudu gledali kako ludujemo ulicama Splita, a onda smo završili u Klubu navijača. Popila se i koja više, naš vozač je bio veseo ali trebalo je krenuti nazad. Naoružani pivama krenuli smo oko 2 sata ujutru nazad, a svratili smo na prvu crpku nasuti gorivo. Izašao naš vozač i ostavio limenku pive na krovu, mi ušli po novu municiju pive. I kada smo krenuli ona limenka s krova se otkotrljala i pala, ali nismo se baš obazirali na to. Poslije par kilometara na idućoj pumpi naš vozač dade žmigavac i počeo nas uvjeravati da moramo nasuti gorivo. Mislili smo da se šali, ali on parkira i zove pumpara da natoči i opet ostavi limenku na krovu. Čovjek došo i vidi pun auto goriva, ali naš vozač sada konta da svi mi njega zezamo. Uđe ljutit u auto, i opet ona piva pade s auta.
I tu nije bio kraj jer je čovjek kod Opuzena umjesto za Mostar skrenuo za Neum i tek kada smo došli do granice skontali smo da smo zalutali. I naravno okrenuli smo se i napokon izašli na pravi put. Prešli smo granicu jer nije niko bio raspoložen da ujutro u 6 sati pregledava putnike, a još manje stakla na autu. Kući smo došli oko 7, živi, zdravi i sretni zbog cijele avanture i naravno zbog osvojenog Super kupa.
HERCEGOVINA.in
