Vikend je došao u grad na Neretvi. S vikendom se spustila i kiša u mostarsku kotlinu. Ona sitna i dosadna zbog koje većina nas mrzi izaći iz kuće. Idealno vrijeme za mostarske dokoličare i ispijače kave. Isti bi se nakon pete ili šeste šalice žalili da se u gradu ništa ne događa. A događa se itekako jer danas HŠK Zrinjski dočekuje FK Željezničar. Isti Zrinjski koji je prije petnaestak dana doveo u daleki Mainz preko 4000 navijača i isti Zrinjski koji je u bliski Široki na veliki blagdan doveo nekoliko tisuća svojih pristalica.
Velikom broju njih cool je otići u Mainz, pa i na Široki samo da se označe da su biti tu. Danas je to neka druga priča i sve im smeta. Nekada su smetali borići i neadekvatan wc. Danas će smetati kiša, a i utakmica je za vrijeme je ručka. “Ta ću brate kisnut, ta ima utakmica na Areni”, rekao je jedan od onih koji su redoviti na proslavama, ali ne i na utakmicama. Jedan koji je i mene i Zrinjski spremio u neku stvar kada sam ga lani pitao da idemo u Čitluk gledati Plemiće slavodobitno je slao fotografije iz Mainza, a danas ima prečeg posla od doći na stadion.
I tako redom svi imaju veliki broj razloga da ne dođu, a niti jedan da dođu i pruže potporu svom klubu. Istina je da je stadion neuvjetan i da se samo sretni mogu smjestiti pod “strehu”. Istina je da puno toga nedostaje, ali je istina i da pravi i istinski navijač ne bira utakmice. Ne bira ni vrijeme, pa ni mjesto gdje igra njegov klub. HŠK Zrinjski se osramotio u Lubinu. Propisno se osramotio, i osramotio i nas koji smo tu uvijek uz njega.
Postoji ona kritična masa koja je uvijek na stadionu i koja će sve odgoditi zbog Zrinjskog. Rođendani, proslave, putovanja ili nedjeljni izleti padaju u drugi plan kada igra Zrinjski. Nedjelja je dan za nogomet i dan za HŠK Zrinjski. Stigne se i na jutarnju misu, podnevnu kavu i nedjeljni ručak. Nakon toga pravac na stadion bez obzira na to kakvo će vrijeme biti.
Oni koji se boje nekoliko kapi kiše i kojima je ona glavna smetnja doći na stadion preporuka je da ako nisu obavezno pogledaju film Priča o ponosu. Postojali su neki u davna i ne tako davna vremena kojima nije smetalo vrijeme . Da im je smetala kiša i ružno vrijeme danas ne bi bilo Zrinjskog. Postoje naravno i oni kojima danas neće smetati kiša i doći će podržati svoj Zrinjski još jače nakon Lubina i te povijesne blamaže. Postoje ljudi iz Stoca, Čitluka, Rame, Ljubuškog i Čapljine koji će danas biti na svom mjestu, a oni čija će mjesta ostati prazna zbog vremena, a žive u okolici stadiona neka se zapitaju zašto je to tako.
Postoje ljudi koji u Hercegovini ne idu ni bile ni na plave noći jer je njima samo u srcu bijeli dres i lenta crvena. Svaka čast svakome i svakoga treba poštivati, ali Zrinjski je iznad svih. Generacije Plemića sanjale su veliki Zrinjski i sada kada je napokon veliki i veći od svih u ovoj državi kiša i krov na stadionu nam trebaju biti razlog da nastavimo tamo gdje su stali svi oni koji su voljeli i stvorili Zrinjski da živi vječno. Izbor je na svakome od nas pojedinačno. Od izvora dva su putića, jedan danas ne vodi nigdje a drugi vodi na stadion pod Bijelim brijegom i utakmicu protiv Željezničara.
