DOWNSHIFTING – Novi trend: Bankari prodaju sir, a menadžeri postaju pekari
“Svaki dan bio je više-manje isti. Pitao sam se hoću li zbilja provesti sljedećih 40 godina za stolom buljeći u kompjuter? Je li to zaista ono što želim?”, kaže Gabriel
U Francuskoj i drugim razvijenim društvima, sve češće se mogu vidjeti nekadašnji dizajneri interijera koji su postali pekari, bivši bankari koji otvaraju dućane sa sirom, a stručnjaci za marketing uhvatili su se električarskog zanata, javlja televizija N1.
U siječnju prošle godine, čak 21 posto Francuza mijenjalo je karijeru, a njih 26 posto razmišljalo je o dugoročnoj promjeni, piše The Conversation. Visokoobrazovane sve više privlače zanati, a trend se opisuje engleskom riječju “downshifting” što znači napuštanje dobro plaćenog i zahtjevnog posla i započinjanje karijere koja pruža više vremena i zadovoljstva, no manje novca.
Obavljaju poslove za koje su prekvalificirani
Te promjene začuđuju sociologe. Ovih dana, društveni padovi primjetni su na intergeneracijskoj skali, što znači da djeca često zauzimaju niže pozicije u društvenoj hijerarhiji od svojih roditelja, no oni postoje i na intrageneracijskoj skali – pojedinci često obavljaju poslove za koje su prekvalificirani. Kako shvatiti menadžere koji se prebacuju u zanate?
U seriji intervjua s 55 pojedinaca koji su učinili upravo to, pokazalo se da je njima važnije zadovoljstvo i karijera koja ih ispunjava, a ne toliko materijalni resursi ili prestiž statusa, javlja televizija N1.
Preko ekonomske dimenzije ovakve odluke oni lakše prelaze jer imaju financijsku sigurnost.
Najvažnije je zadovoljstvo na poslu
Tom ima doktorat iz fizike, a radi kao postolar. U intervjuima je izjavio kako je “kulturni i ekonomski kapital”, ali i sigurnost u znanju da su mu oba roditelja akademici ono što mu omogućava da “luta s jednog posla do drugog.”
Zahvaljujući diplomama i prošlom profesionalnom iskustvu, ti pojedinci lako se mogu vratiti poslovima za koje su kvalificirani ako stvari ne pođu onako kako su željeli.
Zanati zahtijevaju nižu razinu obrazovanja od njihovog, a prihodi su niži i manje redoviti. Ipak, ovakav odnos prema poslu pojedinca navodi da manje razmišlja o tim kriterijima, a više o zadovoljstvu koje pruža sam rad.
“Imala sam osjećaj da ne radim ništa”
Gabriel, bivši računovođa koji sada prodaje sir, ukratko prepričava svoje iskustvo: “Svaki dan bio je više-manje isti. Pitao sam se hoću li zbilja provesti sljedećih 40 godina za stolom buljeći u kompjuter? Je li to zaista ono što želim?”
Ovakvi poslovi nisu nimalo privlačni: prvo, priroda posla je sjedilačka, a često se spominje i osjećaj neproduktivnosti koji često prati intelektualni rad. Na kraju, uredski poslovi često uključuju jasnu podjelu rada zbog čega se zaposleni često osjećaju kao karike u lancu ili tek brojevi.
U kontrastu s tim, zanatski poslovi dozvoljavaju ljudima da rade na otvorenom, da su fizički aktivniji. Pojedinci koji su se počeli baviti zanatima opisuju svoju aktivnost kao nešto što daje “dobar osjećaj” i zbog čega se ne debljaju.
Nadalje, rezultat zanatskog rada često je opipljiv zbog čega je lakše povezati trud s rezultatom. Taj konkretni aspekt u kontrastu je s osjećajima koje je izazivao stari, uredski posao – gubljenje vremena na beskonačnim sastancima, nebitnim zadacima, temama koje sugovornici opisuju “površnima,” “umjetnima,” “apstraktnima” ili “prekompliciranima.”
Joelle, menadžerica u ljudskim resursima koja je postala pekarica, naglašava da je imala osjećaj da “stalno na poslu ostaje dulje, a ne radi ništa.”
