Petstotinjak metara dalje dolazite do lijeve skretnice za selo Korita koje počinje odmah od magistralne ceste i proteže se oko jedan kilometar na istok. Ako se vozite iz Tomislavgrada prema Splitu preko Buškog jezera, proći ćete kroz selo Dobrići na jugoistočnoj obali Buškog jezera odmah uz magistralnu cestu. Petstotinjak metara dalje dolazite do lijeve skretnice za selo Korita koje počinje odmah od magistralne ceste i proteže se oko jedan kilometar na istok.
Ako kod posljednjih kuća skrenete lijevo s asfaltirane seoske ceste i pješice idete dosta grubom cestom prema istoku nekih 300 metara, a onda skrenete desno zemljanom stazom još oko 200 metara, najedanput pred vama će se pojaviti groblje s vaše lijeve strane.
To je Svatovsko ili kako ga po pokojnicima zovu Nakića groblje.
Nalazi se na pustom mjestu, na omanjoj livadici, u rijetkoj grabovoj šumi sa samo pokojim, ovdje-ondje razbacanim, hrastovim stablom.
Priča seže još u davne pedesete godine sedamnaestog stoljeća.
Odvažna i hrabra grupa, dvadesetak ili dvadeset pet, ljudi krenula je iz Drniša u Hercegovinu po djevojku.
Hrabrost je to bila bez presedana. Drznuti se i otići iz Dalmacije u Hercegovinu pod turskom upravom po mladu. E to se do tada još nije čulo.
Međutim, nije se dotad ni čulo to što pleme Nakića nije smjelo.
Bilo je to bogato, brojčano veliko i složno pleme. Svi odreda svadljive i prijeke naravi. Rođeni buntovnici i hajduci.
Kad im je jednom prilikom brat otišao u Hercegovinu, upoznao je neku djevojku i, kako im je pripovijedao, odlučio je oženiti se njome ili nijednom drugom.
Odgovarali su ga, ali nije bilo pomoći.
Plašili su ga kako još nitko nije otišao na tursko područje u po bijela dana i odveo djevojku. A Nakići ništa ne rade kriomice.
Još nije nitko, ali mi ćemo biti prvi, palio ih je on.
I tako, jednog jutra dvadesetak Nakića opremiše svoje konje, naoružani do zuba, uzjahaše i krenuše put Hercegovine.
U Hercegovinu su otišli preko Aržana i Imotske krajine, vraćali se preko Posušja, Gornjeg Brišnika, a namjeravali su preko Kamenskog prema Sinju i dalje prema Drnišu.
Samo da im se dočepati granice, a onda više ništa nije važno. Dalje kada stignu.
Kada su dospjeli do petstotinjak metara istočno od Korita, zastali su zanoćiti.
Nije tu bilo nekog skloništa, samo kamenjar, rijetka trava i pokoje grabovo busenje. Još su bili na turskom području i znali su da treba potražiti bolji zaklon. Ovdje su na otvorenom i bili su potencijalno lak plijen. No, bili su gladni, žedni i do iznemoglosti iscrpljeni.
Granica je bila tako blizu, a oni su bili tako umorni i noge su same klecale, a glave, premda su jahali, svako malo klimale na prsa. Pasti s konja na ovakvom kamenjaru ponekad je moglo biti i vrlo, vrlo opasno.
Čovjek bi mogao lako udariti glavom o kamen, a kada se to dogodi, često nije bilo pomoći.
Smrt bi bila trenutna.
Odlučiše ipak prenoćiti tu. Raspreme konje, svatko pripremi sebi ležaj. Noć je bila prohladna, a ujutro će biti i vrlo hladno, zapale vatru u sredini pa legnu naokolo vatre.
Što je bilo vina u mješini popili su, što je bilo hrane, pojeli su. Ionako, sutra će prijeći granicu, a to je kao kod kuće, kupit će svega što im bude potrebno. Novca su imali i više no što im je bilo potrebno. Ovako umornima, hrana i vino legli su im da ne može biti ljepše.
Postave jednog stražara i svi k’o jedan utonu u duboke snove.
Ni u najgorim zamislima nisu mogli slutiti što im nosi noć.
A nedaleko od njih, s Gole strane, nekoliko desetaka pari očiju je promatralo i pratilo sve što su činili.
Iza ponoći, kada počinje klimati glavom i onaj tko nije umoran, spustiše se u tišini niz strminu, a onda korak po korak od grma do grma, lagano se počeše približavati logoru.
Vatra im je bila savršen orijentir.
Konji su se malo uskomešali, ali spavači su bili u tako duboku snu da se nijedan nije niti mignuo.
I onaj što je kao stražario bio je u tako duboku snu da je disao ravnomjerno kao malo dijete.
A opasnost je bila tu, samo što nije počela uzimati danak.
S isukanim sabljama u rukama, u jednom trenu Turci su upali u logor među spavače. Nastao je kaos.
Čulo se samo vriskanje i samrtno krkljanje. Nekoliko minuta i sve se ponovo umiri.
Turci pokupiše sve što je vrijedno, odvezaše konje i nestanu u mraku.
Kada su sutradan čobani iz Korita došli do tog mjesta, imali su što i vidjeti: na sve strane mrtva tjelesa i krv, i trava, cijela livadica je bila crvena od krvi.
U paničnom trku, uz vrištanje i plač, vratili su se u selo. Seljanima su trebala gotovo dva sata da shvate što im djeca žele kazati.
Najprije su mislili da je djecu spopao nečastivi, pa im nije bilo svejedno slijediti ih do mjesta nesreće.
Kada su napokon tamo dospjeli, doživjeli su novi šok.
Pola žena se naprosto srušilo.
Za malo vremena, tu se okupilo cijelo selo.
Vijećali su što učiniti. Na kraju se ipak uhvatiše alata i pokopaše nesretnike. Mladu i mladoženju pokopaju u jedan grob u sredini, a oko njih ostale svatove. Postave kamenje za označavanje grobova. Grobove nisu označivali po imenima, uostalom nisu ni znali ni tko su ni odakle su.
Prolazile su godine od tog krvavog događaja, a narod nije prestajao pričati o tome.
Nove informacije o nesretnim svatovima nisu dolazile. Još nisu doznali ni odakle su došli ni kamo su išli.
Jedino što su uspjeli saznati je to da su se neki Turci hvalisali na sajmu u Duvnu kako su pobili neke svatove, i to sve.
Nitko nije znao koliko je još vremena proteklo, kada se odnekud pojavio neki čovjek raspitujući se za mjesto gdje su pokopani svatovi.
Kada je došao u Korita, seljani ga odvedu do mjesta gdje su nastradali.
Seljani su mu pokazali predmete koje su pronašli kod nesretnika, po čemu je ovaj odgonetnuo da se radi baš o tim svatovima koje je on tražio.
Ostao je u selu nekoliko dana, a onda otišao.
Rekao im je da su iz nekog sela iz okolice Drniša i da se prezivaju Nakići. Nakon toga u Koritima to groblje zovu Nakića groblje ili Svatovsko groblje.
Otada priča o pobijenim svatovima je lagano gubila na aktualnosti i kao i svaka priča polagano prelazila u zaborav. Tako bi ona najvjerojatnije i nestala i bila zaboravljena da se u Koritima jednog dana nije opet pojavio neki Nakić, otišao na groblje i počeo nešto raditi.
I, kažu, dva tjedna je tamo nekakvim alatom nešto klesao. U selo je dolazio samo po hranu i na spavanje, a sve je dobro plaćao.
Na kraju se imalo što i vidjeti. Nije se čulo da je netko takav spomenik napravio.
S četiri kamene ploče ogradio je grob. Na uzglavlje groba posadio veliki kameni križ. Na lijevom i desnom kraku križa isklesao manje križeve, a na gornjem kraku mladi mjesec kao znak sveopće prolaznosti. Čovjek bi poželio umrijeti samo kad bi na grob dobio takav križ.
Klesar je, kažu, bio djeverov sin. Ćaća mu tu ubijen i pokopan zajedno s mladencima i ostalim svatovima.
Nema nedjelje, a da nitko iz Korita ne dođe na ovo groblje zapaliti svijeću i moliti nad ovim grobovima, a osobito na grobu mladenaca. Na križu stoje zavjetni Očenaši.
Seljani kažu da dolaze ovdje već 350 godina moliti, a akobogda i sljedećih 350 godina će uvijek netko dolaziti.
Drugi potvrđuju: tako i triba. K’o da nam se malo molitava ovdje uslišalo.
Molitve nad nevinom krvlju uvijek se uslišaju.
(preuzeto iz knjige: Grgo Mikulić, Priče i legende iz Hercegovine, Gral Široki Brijeg – Zagreb, 2009.)
nedjelja.ba
