Svemogući Bože, ako ikada,
onda u ove svete dane
osjećam što znači biti
svećenik Boga Svevišnjega.
Slika sam tvoga utjelovljenoga Sina,
kojemu pralik bješe
kralj šalemski Melkisedek,
bez oca, majke i rodoslovlja.
I moj je život satkan
od slavodobitnih poklika ‘hosana’,
do posvemašnjeg odbacivanja
kad te napuste i braća i prijatelji,
pa sve do onih trenutaka
kad mi se čini da me i ti ostavljaš.
Iz dana u dan sve sam više sam
po čežnji koja se stvara u duši,
a do koje ne mogu doprijeti ljudi,
jer ja žeđam za tvojim dubinama
i za snagom tvoga otajstva.
Obdario si me stoga
darom muke tvoga Sina:
Vežeš mi ruke
da bih mogao odrješivati,
pribijaš me na križ
da bih mogao oslobađati,
šalješ me u smrt
da bih mogao oživljavati.
Daješ mi piti njegov kalež,
nositi teško drvo križa,
s njime umrijeti i pokopan biti,
nositi breme spasenja,
preteško za mene grešnika
nedostojna uzvišenog poziva.
Zato te molim iz sveg srca:
Ne udaljuj se od mene
u mukama križa i samoći groba,
da i ja dosanjam obzorja nova
i žuđenu zoru uskrsnuća.
Obdari me milošću
da iz ranjene i napaćene duše
odjekne pobjedna pjesma
u kojoj i svoju pobjedu pjevam:
Slava ti Svevišnji Bože,
za uskrsnuće Sina tvoga! Aleluja!
