Padre Pio rođen je 25. svibnja 1887. u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento, u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa De Nunzio. Bio je kršten sljedećeg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament potvrde i prvu svetu pričest.Dana 6. siječnja 1903., sa šesnaest godina, ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. siječnja obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata položio je prve zavjete, a 27. siječnja 1907. svečane zavjete
.Nakon što je bio zaređen za svećenika 10. kolovoza 1910. u Beneventu, ostao je kod kuće sa svojom obitelji do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine poslan je u franjevački samostan San Giovanni Rotondo gdje je i ostao do svoje smrti. Od 1918. pa do smrti stalno je imao stigme – krvave rane na rukama i drugdje na mjestima Isusovih rana.
Na socijalnom planu posvetio se olakšavanju boli i patnji mnogih obitelji, uglavnom kroz osnivanje “Kuće za olakšavanje patnji” koja je otvorena 5. svibnja 1956.Za ovog slugu Božjeg, vjera je bila život: Sve je želio i činio u svjetlu vjere. Bio je ustrajno posvećen molitvi. Provodio je dan i velik dio noći u razgovoru s Bogom. Rekao bi: “U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo.
50 godina nosio Isusove rana , stigme, na svojem tijelu
Padre Pio je nosio Isusove rane, stigme, na svojim rukama, nogama i boku, točno 50 godina. Stigme su se na njegovu tijelu pojavile 20. rujna 1918. godine, a nestale nekoliko dana prije nego što je umro 1968. godine.
Dne 22. listopada 1918. godine Padre Pio pisao je svome duhovniku, ocu Benedettu, opisujući kako je primio stigme:
Ujutro, 20. prošloga mjeseca, na koru, nakon što sam slavio svetu misu, prepustio sam se pospanosti, nešto slično slatkome snu. Svi nutarnji i vanjski osjeti, štoviše, sve sposobnosti moje duše, bili su uronjeni u neopisivu tišinu. Okruživala me, i gotovo na me nasrtala, potpuna tišina. Odjednom sam bio ispunjen neizmjernim mirom i napuštenošću, koji su sve preplavili stvarajući zatišje u previranjima. Sve se ovo dogodilo u tijelu.
Dok se ovo događalo, pred sobom sam ugledao misterioznu osobu sličnu onoj koju sam vidio u večernjim satima 5. kolovoza. Jedina je razlika bila u tome što je po njegovim rukama, nogama i boku sada kapala krv. Pogled na to uplašio me a ono što sam u tome trenutku osjećao neopisivo je. Pomislio sam da bih trebao umrijeti i uistinu sam trebao umrijeti da Gospodin nije intervenirao i ojačao moje srce od kojega su mi gotovo gorjela prsa.
Vizija je nestala te sam postao svjestan da su mi ruke, stopala i bokovi uprskani krvlju. Zamislite agoniju koju sam iskusio i nastavio je kušati gotovo svakodnevno. Ranjeno je srce neprekidno krvarilo, osobito od četvrtka do nedjelje navečer. Dragi Oče, umirem od bola zbog rana i stida koji osjećam u svojoj duši. Bojim se da ću iskrvariti do smrti ako Gospodin ne čuje moju iskrenu molbu da me izbavi iz ovoga stanja. Hoće li mi Isus, koji je dobar, udijeliti ovu milost? Hoće li me On konačno osloboditi od ovoga stida koji su u meni prouzročili ovi vanjski znakovi? Uzdignut ću svoj glas i neću prestati moliti dok On u svome milosrđu ne uzme, ne rane ili boli, što je nemoguće jer ja želim biti opijen boli, nego ove vanjske znakove koji mi stvaraju takvu sramotu i nepodnošljivo poniženje.(Pisma 1, br. 511)
Knjiga franjevca Francesca Castellija pod imenom “Otac Pio pod istragom”, koja se temelji na donedavno tajnim dokumentima iz vatikanskih arhiva koje se tiču istraga o stigmama svetog oca Pija, dokazala je nadnaravno podrijetlo stigmi Padre Pia.
Osim toga, otac Pio bio je pun herojskih kreposti, te poput našeg Leopolda Mandića osobito posvećen sakramentu pokore, tj, ispovijedanju vjernika. On kao izvanredni molitelj uživao je posebne Božje darove, i izvanjske (ekstaze, viđenja) i nutarnje (lokucije). Osobitu radost imao je u služenju svete mise.
Ponizno je služio sv. misu, ispovijedao od jutra do mraka, te nosio rane našega Gospodina Isusa Krista na svojem tijelu punih 50 godina.. Bio je čovjek molitve i trpljenja.
Već za života otac Pio je bio na glasu svetosti zbog svojih kreposti, duha molitve, žrtve i posvemašnje predanosti za dobro duša. U godinama nakon njegove smrti Kapucinski red poduzeo je korake propisane crkvenim zakonom da se pokrene proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002.
Njegovo tijelo je izvađeno iz groba neraspadnuto i izloženo u crkvi gdje svake godine milijuni ljudi dolaze se moliti kod sveca svih svetaca kako ga neki vole nazivati.
Ne sjedajte za stol dok se niste pomolili i zatražili Božju pomoć, da hrana, koju moramo uzimati za okrjepu tijela ne našteti Vašemu duhu.
Neka Bog bude nazočan kod stola kojom pobožnom mišlju, zamišljajući da u svojoj sredini imate Božanskog Učitelja sa svetim apostolima na Posljednjoj večeri, koji je blagovao sa svojima, nadasve kada je ustanovio Presveti Oltarski Sakrament.
Ukratko, trudimo se da tjelesna hrana bude priprema na onu posve Božansku hranu Presvete Euharistije.
…Nemojte se nikada dignuti od stola a da niste dali dužnu hvalu Gospodinu. Ako tako budete činili, ničega se ne treba bojati, pa ni mrske proždrljivosti.
Kada jedete, čuvajte se prekomjerna biranja hrane i budite svjesni da je dovoljna sitnica ako se hoće zadovoljiti proždrljivost. Ne uzimajte nikada više jela negoli vam je potrebno.
Trudite se u svemu biti umjereni i svim srcem nastojte da radije oskudijevate negoli da prekomjerno jedete. Ne kanim time reći da se morate gladni ustati od stola. Ne, to nije moja nakana. Neka sve bude uređeno razborito.
To je pravilo za sva ljudska djela.
Padre Pio
