Kruži još jedna smišna i nadasve bizarna priča o legendarnom gostioničaru tamo negdi iz 70ih, 80ih, o kojem smo ranije govorili.
Bio je nadaleko čuven sa svoje nemarnosti, nekakve urođene bezvoljnosti i aljkavosti.
“Može mu se”, govorili bi ljudi.
Sritni isan bude prisiljen ćuliti u tom njegovu ćumezu, pundak se mora štogod i popit, pa i poist, za ljutu muku i nevolju, ako se čekanje oduži, ali je aljka-aaav, da te Bog sačuva!”
Jednom je, kažu, nekom gostu poslužijo juhu….ma, gusta ki čorba.
Paštra razbrečala, zgusnula se, ko pura…
Sritnjak, gleda, šta će…kažu, bijo dobro ogladnijo, pa poče ist, kad…
Šeraf…!
U juhi!
Tisto se, veli, bilo oko njega okomotalo, pa ga spazijo tek kad ga je zagrabijo kašikom.
Živa istina, kažu…
– Gazdaaaa! – zaurla gost, iz sve snage, sav crljen u licu.
– Evo, evo…
Domaćin se, po običaju nije žurio, ni tad, ni ikad, a na takve “panične” pozive odavna je već ograjo.
“Ko bi čeljadim ugodijo, Božje ti kiše!”, mrmljao bi na sve prigovore, reklamacije i proteste; opravdane i neopravdane.
I nije se oko toga vele sikiro.
Jok.
Di bi ga doteklo kad bi se sikiro za svaku sitnicu.
A, čeljad, ko čeljad…da jim Boga s nebesa skineš našli bi mu manu.
– Majstoreeeee!
Glas je bio dovoljno bijesan da je napokon pružio korak i s dugačkom, salvetom sumnjive boje, priko ramena stao pored gosta kimnuvši glavom u znak “Šta je…šta s’ dereš”
Ni govorit mu se nije mililo.
– Šta je ovo, čoviče Božji! – grmio je gost pokazujuć u tanjur juhe sa šerafom mjesto začinskih trava.
– Koje?!
Pomalo oslabjela vida, domaćin se sage nad tanjur žmirkajući očima.
– A? Šta je to? – upita gosta više radoznalo, nego začuđeno.
– Ti me-eene pitaš šta je…! Šeraf, kru’ti ćaćin, ćoravi, vidiš li! Šeeeraf!
Gostijoničar zinu od čuda. Sage se još malo, pa golim prstima izvadi šeraf iz juhe, protrlja ga o rukav kaputa i podignu prema svjetlu.
– Aaaa…stvarno šeraf od štokrljeee… ! – živnu on najednom k’oda je dobio na lutriji. – A, ja ga već dva dana tražim okolo…
Izrekao je to kao kad uzbuđeni dragi napokon dočeka dugo očekivanu dragu, pa prva o’dragosti.
Kao da mu nije bilo ni malo neugodno zbog mjesta na kome je nađen i na kom se, po njegovim vlastitim ričima, “kiselio” bar dvatri dana.
– I šta ćemo sad, a?! – bijesno će gost ne virujući vlastitim očima.
– Šta, šta ćemo…? – začudi se ovaj.
– Znači, tebi je normalno da gostima nudiš juhu sa šerafima?!
– A, jbga, dogodi se…šta sad! Glavno da sam ga našo. Rasklimala se stolica, pa…
– Bogara ti tvoga, jel ti to ozbiljno!?
– A?
– Glavno da si našo, a?! A, što sam se ja mogo udavit i otrovat… nema veze, a!
– Ajde, bolon, pa diš se udavit tolikim šerafom…ta, nisi ćorav, Božje ti kiše!
Odmahnuv rukom kao kad netko izvali kakvu veliku glupost, udalji se svejednako trljajući o rukav, za dlaku, trajno izgubljeni, šeraf.
foto: KUD “Kamešnica”