Brda koja okružuju Mostar čine ga brdskim gradom, ma koliko se grad ukotlio uz rijeku i širio ulaznim Bijelim poljem i izlaznim Bišćem poljem. No, vremenom se širio i uz padine brojnih brda, osobito u vrijeme industrijalizacije i masovnih odlazaka sa brdskih sela, pa su ta brda danas i dijelovima samoga grada. Hum, Orlovac, Galac, Brkanovo Brdo, Mikuljača, Žovnica, ili pak Fortica izmijenili su izgled padina koje se spuštaju prema gradu, uz njih su uspuzala cijela naselja.
Planinica je pak brdo koje je najbliže središtu grada i jedino se ono uzdiže iz, hajdemo je tako nazvati – treće gradske zone kojom se grad razvlači prema sjeveru. Planinica se južnom stranom naslanja na grad, kao da se tu utvrdila kamenom stopom. Dio je planinskoga lanca Čabulje, negdje stoji da je njezin vrh na 868 metara, a negdje čak i 930, no, svejedno je.
Planinari je nazivaju gradskom planinom, te sam mislio da ću gore zateći urbanizacijom uništeni ambijent, no prevario sam se. Nisam se uspinjao stazom, onom kojom joj planinari sa sjeverne strane prilaze, ne, koristio sam stari put koji vodi od raskrižja za Gorance, i jedno vrijeme me vodila uska asfaltna nit koja se uskoro izgubila u gustišu graba i tilovine, a uslijedio tvrd rupčasti drum koji je pogon motora uporno držao u prvom stupnju prijenosa.
Lijepa pustolovina
Prethodni dani u Hercegovini bili su tropski, vlažni i teški i zov planine se ne odbija, osobito ako joj možete prići terenskim autom. No, tog sedamnaestog dana lipnja na Planinicu se sručilo strašno nevrijeme koje se ni u podnožju nije dalo naslutiti, ali sigurnost kabine dovoljnim je razlogom da se od izleta ne odustane.
Kiša je posvuda napravila goleme bare, bura je kidala grane i temperatura se spustila nešto iznad deset stupnjeva, a razoran vjetar stvarao je dojam da će svakoga trena snijeg. Lijepa pustolovina. Pod uvjetom da u autu imate dovoljno zimske odjeće, a ja ju nikada ne vadim. Ova planina je posve suha, a moj prvi susret s njom popratio je pravi potop, no, pri vrhu kiša je jenjala, ali je vjetar pojačao, te je trebalo malo pričekati za izići van.
Samo je taj vjetar bio snažniji od mirisa koji su mi dočarali ulazak u prodavaonicu miomirisa ili ulazak u neki dućan gdje se prodaju planinske trave. Kao kad na tržnici prođete pokraj onog stola na kojem prodaju čajeve i trave s uputama za šta su i protiv čega su.
Zova ovdje još moćno miriše, premda je njezin cvat u dolini već odavno ubran i osušen, a lipe su tek procvale! Posvuda grmovi bilja što upijaju kišu, kada grane sunce, porast će do ljudskog koljena. Vrijeme je gospine trave i njezina zlatnožuta boja izvire iza stijenja.
Ulazak u istoimeno selo obilježilo je nešto drugo do koljena: čovjek sa starim mercedesom nastojao je premostiti veliku lokvu koju je za sobom ostavio planinski pljusak. Komadina, iz Ilića, oženjen je odavde, od Krešića, kratko smo popričali, jer on bježi u dolinu, radio je nešto ovdje, jer vidim da selo, koliko god napušteno bilo, nije prepustilo vrtove korovu i zvijerima: posvuda mrkozeleni visoki grmovi krumpira i drugog povrća upućuju da ljudi ovdje dolaze i obrađuju zemlju u tim vrtačama koje su naraštaji njihovih predaka mukom otimali planinskom kamenu.
Dugo su bili zapušteni dok su ljudi imali posao u gradu i gradski se ponašali, dakle odlazili po povrće na tržnicu, no ih je neimaštvo vratilo zemlji s koje su mislili da su zauvijek pobjegli! Vidim lijepih kuća, posve novih: ondje gdje se mogla sačuvati stara i izgraditi nova, tako je i urađeno, no ako nije bilo prostora, stara je srušena i napravljena nova.
Neke su pak kuće ostale u zaboravljenom vremenu i prostoru, beskrovne i napuštene, a jedna je ostala kao pokazna, kao da ju je netko namjerno rastvorio ljudskom oku, sva je urušena, ali ostalo je ognjište i prostor oko njega, s kamenim ostavama iznad kojih su položene ravne kamene ploče na kojima je nekada spavao domaćin. Ako tužan prizor može biti prekrasan, ovaj to sigurno jest!
Spremajući se za Planinicu, pročitao sam brojne upute vrijednih planinara – dnevničara, onih koji svoja iskustva zapisuju na planinarskim i inim portalima, u časopisima i po novinama, dijele korisne i spasonosne savjete, a svi upozoravaju na jedno: ne tražite vodu po Planinici, nećete ju naći i ako ne ponesete dovoljno, neće biti dobro, jer vas prva kap vode čeka tek u Gorancima, podno zapadne padine.
Otuda se planinari i penju, jer je otud uspon teži, a njihov cilj je kota koju ljudi zovu Bunker, i s nje se pružaju krasni pogledi na Mostar, i to je jedino mjesto s kojega se istovremeno može gledati i sjeverni i južni dio grada i cijeli tok rijeke, a meni je mutno vrijeme uskratilo potpun doživljaj tog prizora preširokog za moj objektiv.
To je i toponim Velika Trnovača, kojoj se iz smjera kojim sam ja pristigao, dolazi kakvom-takvom stazom preko Ravne Planinice, mirisnog kraškog platoa po kojemu se odvajaju staze u nepoznato, a tamo su vjerojatno davno napuštene adrese i ognjišta, uvijek netko tamo svrati i spreman je ispričati priču… Ravnu Planinicu planinari izbjegavaju, oni nisu tek šetači, ona je za takve, a doznat ću da ni njih ovdje gotovo nikada nema, što će reći da Mostarci čak ni o “gradskoj” planini pojma nemaju! Gorska služba spašavanja pak ovdje održava vježbe i treninge, te jedna vijest o tome kaže:
“Planinica služi kao trening-planina te je na njoj markirana staza od KB-a (poslovnog objekta u ulici iznad ul. Bleiburških žrtava i Dubrovačke) na koti 90 mNv do tzv. bunkera na 725 mNv. Ovaj betonski bunker zgodan je za presvlačenje znojne odjeće kao i za zaklon od lošeg vremena. Kontinuiran pad i dostatna visinska razlika daju ovoj stazi mogućnost jačeg treninga. Staza se većim dijelom proteže po austrougarskoj konjskoj stazi za Planinicu i dalje, a na dijelovima koji su vremenom propali, ili su prelagani, staza prelazi na kamenjar i sipar. Na stazi nema izvora pitke vode.
Kod bunkera je kuća sa čatrnjom gdje se zalihe vode mogu dopuniti. Ispod bunkera, a niže povezana sa stazom je slabije markirana stazica za klupu i ognjište gdje se može objedovati, zaklonjena od vjetra i sa lijepim pogledom na grad Mostar. Od bunkera južno vodi alternativna kružna staza duljine 2 km preko velike i male Trnovače sa lokvama do tzv. Kapele, a zatim se 4 km strmo spušta preko Cimske gomile na Vidikovac na Goranačkoj krivini. Ispod krivine staza više nije markirana, ali se može opet doći do KB-a. Pripadnici GSS-ova u BiH su na Planinici izvodili vježbe zbrinjavanja unesrećenog, transport (horizontalni i kosi), sa osiguranjem i sidrištima.”
Hvala geesesovcima i planinarima, sada barem znam da su put utvrdili Austrijanci i nailazim na njegove očuvane rubove. Ovaj put cijelo stoljeće koristila je rudnička sirotinja, kopači iz goranačkih sela koji su ovuda kratili pješačenje do rudnika, ovuda je bilo kraće i teže. Slušao sam brojne priče o nevoljama koje su rudare ovdje sačekivale, od gladnih vukova i ljutih poskoka do snježnih mećava. Na sjeverozapadnoj strani Ravne Planinice nailazim na stado koza, bez pastira i psa čuvara i, tražeći mjesto gdje ću se okrenuti, ugledah bajkovit prizor:
“Jato” konja traži sklonište od oluje. Među njima je i nekoliko ždrijebadi, pa kobile prema meni zauzimaju obrambeni stav. Nakon što su mirovale nekoliko sekundi, ove lijepe životinje koje žive slobodu Planinice dale su se u trk i činilo mi se da se tlo pod mojim nogama zatreslo. Ovo je jedno od brojnih krda divljih konja koja se dadu susresti po Planinici, Bilama, Bogodolu i Gorancima; zimi ih se nalazi bliže cesti, a u ovo doba godine bliže mekim pašnjacima i kakvim-takvim nakupinama vode. Sada su siti i napojeni, dobro im je i ja im tu nikako ne trebam.
Ne nailazim na biciklističke oznake, premda biciklisti izbjegavaju ovakve terene zbog nepovezanosti, ako bi se uspinjali na Planinicu, morali bi se vraćati istom stazom, a oni to ne vole. Planinicu su otkrili i treneri trekkinga, te je pred par godina ovuda organiziran i 1st trekking challenge i, kako sudionici sami pišu: “Prvo izdanje ovog natjecanja koje se održavalo u kategoriji parova muški, ženski/miješani, održava se na relaciji Mostar – Goranci.
Start utrke je bio u Dubrovačkoj ulici, između KB centra i Antonio Commercea, a cilj utrke je ispred konobe Goranci. Kao što i samo ime kaže, ovo je prva utrka ovakvog tipa na području Hercegovine. Trekking zapravo podrazumijeva savladavanje prirodnih terena vlastitim tijelom (trčanje, hodanje, planinarenje) kao i orijentaciju u prirodi pomoću zadanih kontrolnih točaka koje je potrebno proći od starta do cilja. Cilj prvog izdanja utrke je animirati i upoznati što više ljudi sa ovom aktivnošću kao i samim predjelom Planinice uzvišenja od 865 m koje se uzdiže, rekli bi, iz samog centra i sa kojeg se pruža predivan pogled na cijeli Mostar i kao takvo je idealno za rekreativne aktivnosti u prirodi poput šetnje i planinarenja, koje je u današnje vrijeme tjelesne neaktivnosti neophodno za očuvanje i poboljšanje zdravstvenog statusa”, tako je o ovom lijepom činu prije same utrke govorio prof. dr. sc. Žarko Bilić, nositelj katedre za Kineziološku rekreaciju na FPMOZ Sveučilišta u Mostaru, a informacija dalje kaže da se:
“Više od 40 ekipa prijavilo na ovu trekking utrku u kojoj je trebalo preći oko 14 kilometara velike uzbrdice i teškog brdskog terena. Međutim, pustolovni duh natjecatelja i ovaj put ih je vodio do cilja pred konobom Goranci, gdje ih je čekalo osvježenje. Pobjednici utrke su ekipa koju su činili Jasmin Pajević (Mostar) i Mate Ćurić (Tomislav-Grad). Drugo i treće mjesto pripalo je širokobriješkim ekipama (2. Žarko Kraljević i Mario Soldo, 3. Toni Odak i Josip Drmać). Dok su u mješovitim kombinacijama prvo mjesto osvojili Ivan Matković i Zora Crnjac. Drugo mjesto pripalo je bratu i sestri (Ivona i Mateo Ćavar), treće su zauzeli širokobriješko-makarska kombinacija Tomislav Čolak i Ljiljana Gudelj. Pobjednici iz muške konkurencije su stazu prešli za 1 sat i 22 minuta”.
Tako su ove cure i mladići postali početkom neke druge povijesti Planinice i dobro je što ju se otkriva za bavljenje novim sportovima, i neka sam naveo njihova imena. To će za nekoliko desetljeća sigurno nešto značiti, kako i nama danas znači tko se prvi i kada popeo ovdje ili ondje. Paraglajding je također dio nove stvarnosti ovdje, pronaći ću i tu kotu s koje se u dvadeset minuta leta s ceradnim krilima, kažu odvažni, dožive najljepši trenutci života i grad se očima otvori kao knjiga. Hrvatsko planinarsko društvo Prenj 1933 ovu planinarsko-rekreacijsku stazu nazvalo je Japanskom stazom s obzirom na pomoć japanske organizacije JICA. I upućuje i lakši uspon do Ravne Planinice, baš ovim putom kuda sam ja pristigao, samo da sam još produljio do danas mrtvog zaselka Seline, gdje se ovi konji koje sam na pola puta susreo, sklanjaju za jakih snjegova.
“Staza je u cijelosti označena, na devet raskrižja postavljeni su putokazi što snalaženje čini jednostavnim. Prva dionica se proteže austrougarskom konjskom stazom i vodi do Bunkera koji je na 725 mnv. Duga je 4,2 km i zahtijeva 1,5 sati laganog hoda. Staza ima kontinuiran uspon, izložen suncu, po tipičnom hercegovačkom kršu čiju surovost omekšava prekrasan pogled na Mostar koji vas prati u svim dijelovima staze. Prije izlaska na lokaciju Bunker obilježeno je skretanje, koje vodi alternativnim putem preko mjesta za odmor nazvanog Klupe. Položajem u hladovini i zavjetrini Klupe pružaju ugodno mjesto za predah s pogledom na panoramu mostarske kotline.
Makadamskim putem od Bunkera sjeverno dolazi se do privatnog objekta, gdje se u nuždi može poslužiti vodom iz čatrnje. Drugi dio staze od Bunkera do crkve na Gorancima dug je 7,3 km i zahtijeva 2 sata laganog hoda. Bez strmih uspona, manje je zahtjevan, ali omogućava hodanje po platou Planinice, uz blago spuštanje prema napuštenim kućama zaseoka Seline. Dalje se staza opet lagano uspinje prema sjeverozapadu vijugajući obroncima Crnog vrha, najviše kote Planinice, uz šumarke škrte hercegovačke vegetacije. Možemo slobodno reći da je ovaj dio idealan za laganu šetnju, odmor duše i tijela uz bogate mirise ljekovitog bilja Hercegovine.
Završni dio staze ide makadamskom cestom. Na nekim dijelovima puta se prolazi kroz šumoviti dio, koji daje posebnu draž i zaklon od velikih ljetnih vrućina. Pored planinara, izletnika i rekreativaca, i brdski biciklisti i drugi vrlo rado konzumiraju ovu stazu. Nakon, umjereno naporne šetnje prirodom, na kraju staze nas čeka ugostiteljski objekt Konoba Goranci s autohtonom gastronomskom ponudom. Nepostojanje izvora vode, koju treba ponijeti sa sobom, s obzirom na blizinu naseljenih mjesta i duljinu staze, ne predstavlja velik nedostatak. Vodu možete dobiti tek u Gorancima”.
Tehnika, pa ljudi
E, ovo sam citirao ne bi li nekoga od vas dozvao u ovu ljepotu koju ću i sam postupno hodopisno (raz)otkriti, jer zasada i nažalost, ovdje se u zadnje vrijeme noću pojavljuju čudni redoviti “posjetitelji”, lopovi koji odnose plodove ljudske muke; odnose sve na što naiđu, obijaju obiteljske kuće i vikendice, “kupe” bijelu tehniku, a najgore je kada nekomu ukradu agregat, pa se evo, s ironijom prisjećam činjenice da je HVO ovo brdo zaposjeo prije JNA i crnogorskih “rezervista”, a gdje su upali oni, najprije je nestajala bijela tehnika, potom ljudi, ali, eto, preko dvadeset godina kasnije, ovdje se to isto krade.
Pa, ne može se reći da su sada rezervisti! U uspomenu na taj podvig iz 92, ispred ulaza u mjesno groblje postavljena je spomen-ploča topnicima HVO-a. Bili su važni, prevažni negdje baš ovih dana te iste godine, kada su osvanule “Lipanjske zore”, ali se kasnije opet sve zakompliciralo i čini se da to do danas traje. Ali, nisam došao o tom ovdje misliti… Planinica nema više niti jednog stalnog stanovnika, posljednja stanovnica umrla je prošle godine u stotoj godini, ukopana u malo groblje u kojemu nitko više nije ukopan već više od pola stoljeća.
Tijekom cijele godine ovdje je uvijek boravilo pedesetak ljudi, ljeti i triput više, no nove civilizacijske norme i standardi učinili su svoje…
Dragan Marijanović
