Celijakija (engl. coeliac disease, CD) je složena multisistemska, vrlo česta bolest usko povezana sa specifičnim imunološkim i faktorima iz okoliša te genetikom i velik je
neprepoznat javnozdravstveni problem. Oboljelima je uzimanje hrane s glutenom okidač za kronično oštećenje tankog crijeva. Ako ostaje neliječena, celijakija je uzrok i okidač razvoja brojnih drugih bolesti svih organskih sustava i psihe. Smrtnih bolesti je i 40 puta više kod osoba s neprepoznatom celijakijom nego u prosječno zdravih osoba, dok na vrijeme prepoznati i pravilno liječeni imaju dobru perspektivu.
Oboljeli nepotrebno trpe brojne tegobe i rano umiru, a mogli su biti čak i boljeg zdravlja od prosječno zdravih osoba. Umiru zbog posljedica neprepoznavanja celijakije (maligna bolest, kronične autoimune i druge bolesti), a kad bi se samo češće pomišljalo na celijakiju i kad bi se ona pažljivije liječila to bi se moglo spriječiti. Kod goleme većine nikada se ne prepozna, najmanje 90 posto oboljelih ostaje nedijagnosticirano ili ima postavljenu pogrešnu dijagnozu.
Kod prepoznatih, dijagnoza se postavlja u prosjeku za 13 godina. Nikako ili prerijetko se uopće pomišlja na tu bolest, a od sto osoba čak tri mogu imati celijakiju! Ljudi imaju brojne tegobe, godinama obilaze liječnike, a da se nitko ne pita je li to celijakija.
Boljim poznavanjem ove kronične bolesti i pravilnim liječenjem smanjuju se rizici od brojnih posljedica i vrlo ozbiljnih komplikacija. Terapija je bezglutenska prehrana – pravodobnim otkrivanjem uz pravilno i sveobuhvatno liječenje striktnom bezglutenskom prehranom atrofična sluznica crijeva oporavlja se i bez farmaceutskog lijeka. Unazad dvadesetak godina, u skladu s novim saznanjima o imunološkoj prirodi bolesti i uvođenjem novih laboratorijskih testova za dokazivanje celijakije, promijenjena je percepcija bolesti. Zaboraviti treba definiciju “rijetka bolest djece”, jer ona je “česta bolest svih dobnih skupina”.
Danas se smatra da je nepodnošenje glutena rezultat poremećenog imunosnog odgovora, odnosno gubitak tolerancije organizma na gluten. Na obolijevanje, osim genetskih faktora (HLA-DQ2 ili -DQ8 koji je prisutan u 40 posto opće populacije), utječu i vanjski uzroci kao što je prerana ili veća izloženost glutenu, određeni virusi, stres, svakako i agronomske promjene pšenice radi povećanja udjela glutena i veće proizvodnje.
Klinički simptomi karakteristični za celijakiju, kao što su proljev i sindrom malapsorpcije, više nisu najčešći oblici bolesti, sve češći postaju atipični simptomi i tihi oblici bolesti. Na temelju kliničke slike, oboljeli se dijele u dvije skupine: simptomatske i asimptomatske.
Simptomatska celijakija može se manifestirati gastrointestinalnim ili ekstraintestinalnim simptomima i znakovima. Tegobe se mogu očitovati na bilo kojem dijelu tijela, kao i na psihi, a razlikuju se po pojavnosti i intenzitetu. Asimptomatsku ili tihu celijakiju imaju osobe s promjenama karakterističnima za celijakiju, iako se čini da nemaju simptome bolesti.
Celijakija može biti i latentna, pa i potencijalna.
Simptomi kod odraslih i djece mogu biti: dispepsija, mekane stolice, bolovi u trbuhu, iritabilno crijevo, umor, proljev, opstipacija, povraćanje, nadutost, bol u kostima, bol u
zglobovima, neplodnost, pobačaji, depresija, ataksije, prijevremena menopauza, apatija, glavobolja, hiperaktivnost.
Znakovi kod odraslih i djece mogu biti: lomljivi nokti, distenzija trbuha (velik, napuhnut trbuh), anemija zbog manjka željeza, edemi, afte, gubitak kose, periferna neuropatija,
pothranjenost, gubitak težine, miopatija, povišenje transaminaza, osteopenija i osteoporoza, prijelomi kostiju, pothranjenost, nenapredovanje u razvoju i nizak rast djece, defekti zubne cakline, zakašnjeli pubertet, rahitis, artritis. Tome treba dodati autoimune bolesti, ginekološke, hematološke i neurološke poremećaje, psihijatrijske bolesti, maligne limfome tankog crijeva.
Povišeni rizik imaju rođaci u prvom koljenu oboljelih od celijakije te osoba s deficijencijom IgA, dijabetesom tipa 1, Downovim sindromom, autoimunim tireoiditisom, Turnerovim sindromom, Williamsovim sindromom.
Simptomi i tegobe mogu biti različiti, oprečni i suprotni od očekivanih za malapsorpciju.
Opće stanje oboljelog može biti i veoma dobro i krajnje loše. Čak i u akutnoj fazi kod brojnih oboljelih rezultati uobičajenih sistematskih pretraga su kao u zdrave osobe – krvna slika je uredna, opći izgled dobar, teških tegoba još nema. Najčešće se celijakija otkriva slučajno, uglavnom kod pretraga za druge (posljedične) bolesti. A i kada su se te bolesti već razvile, još se ne pomišlja na celijakiju, pa najčešće na nju posumnja oboljeli i traži pretrage. Ako se bolest otkrije, oboljeli se pitaju zašto nitko ranije nije pomislio na celijakiju.
Tko sve treba pomisliti na celijakiju?
Liječnici svih specijalnosti trebali bi moći prepoznati ovu bolest i pacijenta uputiti gastroenterologu na otkrivanje ili isključenje bolesti. Liječnici opće medicine trebali bi posumnjati češće od drugih liječnika ako im pacijent gomila dijagnoze te upućivati takve pacijente na pretrage za celijakiju, no najčešće na bolest posumnja oboljeli.
Znanje o celijakiji kod nas je na izrazito niskoj razini. Doedukacije o ovoj kameleonskoj bolesti gotovo svih medicinskih specijalnosti su zakazale, a posebno liječnika opće medicine.
Ipak, treba reći da liječnicima nije lako prepoznati je, jer može se javiti u mnogo oblika, s bezbroj simptoma i skriva se na bezbroj načina. Nešto više o celijakiji znaju gastroenterolozi, ali opet, samo oni koji se njome više bave. Kod dijetoterapeuta doedukacije izostaju ili su premalo zastupljene.
Ne mora biti tako. Povratnik iz Argentine, kojem je tamo ustanovljena celijakija, rekao mi je da su mu jedine tegobe bile glavobolje. Liječnik mu je taj dan kad je došao zbog glavobolje napravio pretrage za celijakiju i isti dan mu je postavio dijagnozu. Kod nas se puno petlja, da se češće pomisli na celijakiju ne bi bilo toliko bolesnih. Za glavobolju se rade brojne druge skupe pretrage i otkrivanje uzroka potraje ili se uzrok, ako je to celijakija, i ne otkrije. Nikada nisam čula da se kod nas nekome zbog glavobolje radila pretraga za celijakiju niti da je učinjena isti dan.
I u susjedstvu su brži. Mlađa žena mi je ispričala kako je godinama obilazila liječnike u Hrvatskoj jer su joj oticali zglobovi. Liječili su je na razne načine, ali nije bilo značajnijih
pomaka, a razvile su joj se još neke bolesti. Slične tegobe sa zglobovima imala je i njena sestra koja živi u Sloveniji, ali kod nje su odmah posumnjali na celijakiju i ubrzo joj postavili tu dijagnozu. Potom je i žena iz Hrvatske otišla na pretrage u Sloveniju i tamo dobila dijagnozu celijakije.
Pretrage treba napraviti kada uobičajeno liječenje neke bolesti ne daje očekivane rezultate te kod svih bolesnika koji imaju autoimune bolesti i kod srodnika osoba sa celijakijom. Tražiti je treba kod osoba stalno povišene temperature, nemogućnosti zanošenja u zdravih, kod nejasnih oteklina, razdražljivosti, anksioznosti, kod osoba s osteoporozom, artritisom, sa slabom muskulaturom, kod spolne disfunkcije, kod nespecifičnih proljeva, zatvora ili tegoba s crijevima, kod abnormalno suhe kože i pigmentacija te kod dermatitisa herpetiformisa (kožna celijakija), kod bolesti štitnjače. Bolesnik može imati sve navedeno ili samo nekoliko simptoma, jedan ili nijedan.
OKVIRI
Postavljanje ove dijagnoze treba proslaviti
Celijakija nije bauk, a ne treba to biti niti njeno liječenje. Postavljanje dijagnoze oboljeli treba proslaviti, jer time mu je omogućeno pravilno i sveobuhvatno liječenje. Ova se bolest razlikuje od alergije ili intolerancije na gluten. Za razliku od toga celijakija traži strogu i doživotnu kontrolu unosa glutena, izostavljanje iz prehrane svih gotovih prehrambenih proizvoda koji sadrže gluten, ali i svake druge hrane za koju nije sigurno sadrži li gluten u tragovima.
Sveobuhvatnu i striktnu prehranu bez glutena nije jednostavno provoditi. Bezglutenska dijetoterapija znatno se razlikuje od sada popularne bezglutenske prehrane koja nije
adekvatna za terapiju celijakije. Striktna bezglutenska prehrana zahtijeva puno znanja, povećanu pozornost, sveobuhvatne podatke o hrani, laboratorijske analize, alate za terapiju (mapa Celiko centra), jer glutena ima svuda i tamo gdje ga se ne očekuje. Kontaminacija bezglutenskih namirnica glutenom je velik problem i o tome, kao i o još mnogo čemu, mora se voditi računa.
Odbacite zablude
O celijakiji su ukorijenjene mnoge zablude. Jedna od njih je da morate biti pothranjeni kod nedijagnosticirane celijakije ili imati smetnje kod nepravilno tretirane. Pogrešno. Osoba ne mora imati vidljive tegobe, one mogu biti skrivene godinama iza pogrešnih dijagnoza i posljedičnih bolesti.
Ponekad se kaže da nepridržavanje dijete neće štetiti svakoj osobi s celijakijom. Pogrešno.
Već i vrlo male količine glutena mogu biti štetne za osobu s celijakijom i kada izostaju reakcije organizma.
Zabluda je da osoba nema celijakiju ako je krvni test negativan. Pozitivan test, i brzi i laboratorijski, ukazuje na celijakiju, dok negativan ne isključuje bolest.
“Moraš biti sitan i pothranjen, s probavnim tegobama. Ako imaš višak kilograma nemaš celijakiju.” I to je zabluda. Svi je mogu imati, bolest je pronađena i kod nekih “zdravih”
srodnika oboljelih. Probavne tegobe ima manje od deset posto oboljelih.
“Samo djeca imaju celijakiju”. Zabluda. Ona se može razviti i dijagnosticirati u bilo kojoj dobi, a najčešće se otkrije između 30. i 60. godine kada njene posljedice na razne organske sustave uzmu maha.
