Iako zauzet trenerskim poslom Tihomir Skoko je izdvojio vrijeme te s nama porazgovarao o jednoj od najvažnijih utakmica Zrinjskog od obnove kluba. Riječ je o uzvratu kvalifikacija za UEFA Intertoto kup igranoj 28. svibnja 2000. godine u Mostaru.
Razgovor je započeo o utakmici u kojoj je suparnik bio zenički Đerzelez, a onda smo se, nekako očekivano, dotakli perioda od obnove Zrinjskog do prvog nastupa u Europi.
PS: Tiki, vratit ćemo se u period 1992. godine i vrijeme obnove rada HŠK Zrinjski. Tvoja sjećanja na taj period…
Tihomir Skoko: Obnovi su prethodila teška događanja, početak rata i svega što to zlo nosi sa sobom. Nakon što se stanje u gradu malo smirilo kontaktirao me Miroslav Kordić i pozvao da se pridružim treninzima prve momčadi. Zapravo je obilazio pojedinačno sve nas koji smo bili u Mostaru, nešto starije i nas najmlađe. Naime, u tom trenutku igrači poput Maria Ivankovića, Maria Bazine, pokojnog Adisa Kodre, mene i još nekih nismo bili niti punoljetni. Trenirali smo u Širokom Brijegu i Čitluku, kad bi se uspjeli skupiti i izaći iz Mostara. Sjećam se velikog entuzijazma i ponosa zbog obnove kluba pa su uvjeti za treniranje bili u drugom planu.
PS: Nakon prve sezone lige Herceg-Bosne proveo si dvije godine u NK Hrvatski Dragovoljac i NK Široki Brijeg, a onda slijedi povratak u Zrinjski. Kao kruna na sljedeće četiri sezone dolazi prilika za nastup u euro natjecanjima sa Zrinjskim. Suparnik u kvalifikacijama je zenički Đerzelez, a nagrada nastup u tadašnjem UEFA Intertoto kupu. Možeš li nam u par rečenica dati sjećanja na uzvratnu utakmicu?
Tihomir Skoko: Prva utakmica igrana je na Koševu, a Đerzelez je imao odličnu ekipu. Nadigrali su nas u potpunosti i krajnjih 0:0 nije bio odraz stanja na terenu, ali to je nogomet i mi smo se u Mostar vratili s većim šansama za prolaz. Sjećanja na uzvrat su zaista lijepa, odlično vrijeme, pune tribine, atmosfera u kojoj osjećaš da je tvoj dan. Ponovno je bilo 0:0 i prošli smo nakon izvođenja penala. Kad danas gledam na tu utakmicu, sve sam sigurniji kako ogromne zasluge pripadaju treneru Vladimiru Skočajiću i njegovim metodama motiviranja.
PS: U razgovoru s Blažem Sliškovićem spomenuli smo jednu anegdotu, ovdje ćemo njih par. Prva je vezana za predstavljanje dresova, što nam je jedan od ciljeva ovih razgovora. Tvoj dres s utakmice Zrinjski-Đerzelez još uvijek je “živ“, a iako je prošlo 20 godina sjetio si se cijele situacije.
Tihomir Skoko: Ha, ha, ha…uz malu pomoć, ali sjećam se. Kad god se igraju takve utakmice netko pita za dres. Tako sam i ja obećao svoj dres jednom navijaču sa stajanja. Iako su Ultrasi odmah nakon zadnjeg penala upali u teren, najbliži je bio naš navijač Ivica koji je u invalidskim kolicima utakmicu gledao s atletske staze i dres sam poklonio njemu. Lijepo je znati da je sačuvan.
PS: Druge dvije anegdote tiču se utakmica s Vastra Frolundom, a kako svaki razgovor nastojimo završiti veselim temama tako neka bude i danas.
Tihomir Skoko: Zanimljiv je način kako smo uopće otišli na prvu utakmicu jer je direktor Božidar Puljić u zadnjem trenutku osigurao sredstva za avionske karte. A onda, malo je nedostajalo da izbacimo tada mnogo bogatiju švedsku momčad. Sanjao sam da onda preko Pelistera dođemo do utakmice protiv Celte Vigo. Tu ima jedna zanimljivost. Kao junior sam igrao s Hasanom Salihamidžićem u Veležu i Michelom Salgadom u Celti, bili su izvrsni veznjaci, a onda napravili svjetske karijere igrajući na poziciji desnog braniča, što je zapravo moja pozicija. Druga anegdota vezana za nastup u Europi je gostovanje našeg trenera Skočajića u emisiji neke radio postaje. Na upit voditelja emisije koliko poznaje suparničku momčad on je odgovorio: „Poznajemo ih s kladionice!“
Plemićka sjećanja
