Naredba ruskog predsjednika Vladimira Putina da se nuklearne snage podignu na visok stupanj pripravnosti uznemirila je ljude diljem svijeta.
Iako su, prema tvrdnjama stručnjaka, mogućnosti nuklearnog rata male, mnogi se raspituju na koji način se mogu zaštititi. Ponovno se aktualizira postojanje atomskih skloništa i stanje u kojem se nalaze, piše Večernji list BiH.
Skloništa u BiH
Kada je riječ o BiH, situacija nije idilična. Sva velika atomska skloništa naslijeđena su iz bivše države, a rijetka su održavana. Iznimka je tzv. Titov tunel u Konjicu koji je posljednjih godina korišten u turističke svrhe. Vojni objekt naziva D-O ARC građen je pod velom tajnosti čak 26 godina, između 1953. i 1979., u vrijeme Hladnog rata, a opremljen je najsuvremenijom tehnologijom onoga vremena.
I danas su tu fiksni telefoni, pisaći strojevi i druga poznata aparatura za komunikaciju iz sredine prošlog stoljeća. Tunel je izgrađen 300 m ispod zemlje, a prostire se na 6854 četvorna metra i sastoji se iz triju dijelova. U prvom dijelu je nadzorna rezidencija, mjesto za tehničku podršku i uže osiguranje.
Slijede metalna vrata debljine 1,20 m i tunel koji vodi do središta atomskog skloništa, koji može izdržati udar jačine 20 kilotona. Treći dio sastoji se od protupožarnog sustava, klima-uređaja, prostora za komunikaciju, skladišta za vodu i naftu i slično, kao i stambenog prostora.
Temperatura u tunelu je između 21 i 23 stupnja, a vlažnost zraka je od 60 do 70%, što predstavlja idealne uvjete za život. Čitav prostor osvijetljen je sa 6000 neonskih žarulja. U slučaju nuklearne katastrofe, po nekadašnjem planu, ovaj tunel mogao je primiti oko 400 osoba. Tunel je jedan od 26 podzemnih objekata Jugoslavenske narodne armije (šest je u BiH) čiju je gradnju naredio osobno Tito iz bojazni od vojnih napada.
Procjenjuje se kako je njihova gradnja stajala 90 milijardi dolara. Slično podzemno sklonište nalazi se i u mjestu Veliki Žep pored Han Pijeska. Na površini zemlje, iznad ovog podzemnog skloništa nalaze se radioreleji koji su još uvijek povezani s telefonima i radiouređajima u skloništu i funkcionalni su i danas. Veliki Žep, koji se nalazi nekoliko stotina metara u utrobi istoimene planine, mogao je primiti 500 osoba, koje su u njemu mogle boraviti pola godine bez ikakve potrebe za izlaskom.
Imao je vlastiti spremnik vode, kao i tank za gorivo. Cijeli objekt je klimatiziran, tako da je u njemu stalna temperatura od 22 stupnja. Sam ulaz zapravo je garaža koja se nalazi uz jednu od kućica. Kada se uđe u garažu, dočekaju vas čelična vrata debljine 30-ak cm. Nakon njih slijedi prostor za dekontaminaciju dug oko 30 m.
Kada prođete taj prostor ulazite zapravo u samo sklonište. Ono se sastoji od brojnih soba i ureda koji su bili namijenjeni za najviše državne dužnosnike, uključujući i Tita. Tu je i konferencijska dvorana, ali i brojni nužni prateći sadržaji, poput kuhinje, blagovaonice…
Stupanj sigurnosti
Uz spomenuta skloništa, iznad Židovskog groblja u Sarajevu pod Debelim brdom nalazi se tunel za koji se pretpostavlja kako je napravljen nakon Drugog svjetskog rata u slučaju vojnih napada i katastrofa. Za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. koristili su ga srpski vojnici, a nakon rata je devastiran. Još jedan objekt građen je za vrijeme Hladnog rata, a riječ je o vojnom podzemnom aerodromu i kompleksu Željava.
Ta baza smještena je najvećim djelom u RH. Manji dio, i to samo 2 piste, nalazi se u BiH. Zbog blizine Bihaća ova vojna baza poznata je i kao “Aerodrom kraj Bihaća”. Vojarne i piste nalaze se u podnožju planine Plješivica. Da bi se pristupilo u područje kompleksa, potrebno je proći kroz selo Željava. Za potrebe izgradnje žitelji su iseljeni iz pojedinih kuća i obližnjih sela te su nastanjeni u Ličko Petrovo Selo ili u Bihać.
Zanimljivo je da se između ulaza u tunel broj 2 i tunel broj 3 nalazi groblje koje su napravili stanovnici koji su živjeli u selima prije izgradnje aerodroma. Slična podzemna zrakoplovna vojna baza građena je u Mostaru, točnije na Buni. Objekt je pod zemljom, a ulaz i izlaz povezani su velikim lučnim tunelom dužine oko 300 m, u koji se moglo smjestiti 20-ak zrakoplova.
Na oba kraja tunela su dvoja klizna čelična pancirna vrata debljine 20-ak cm, koja omogućavaju zaštitu od nuklearnog udara na objekt. Zatvaranjem tih pancirnih vrata u potpunosti se hermetizira prostorija koja uz pomoć agregata, filtarskih ventilacijskih uređaja i klima-komora omogućava rad u uvjetima atomsko-kemijskog biološkog rata.
U sklopu objekta nekad je bila i prostorija za smještaj ljudi, skladište za bojeva sredstva, cisterna s vodom, sanitarni čvor, kuhinja… Vertikalni šaht služio je kao evakuacijski izlaz na brdo iznad objekta. Danas je to mjesto devastirano i ne pruža veći stupanj sigurnosti od bilo koje podzemne garaže ili podruma.
Kad je riječ o manjim atomskim skloništima u BiH građenima u sklopu objekata u gradovima, ona su danas uglavnom prenamijenjena, zapuštena, zatrpana otpadom.
