Datum s kojim danas počinjemo jest 4. studeni 2017, subota u kojoj je Hajduk dočekao Rudeš, izgubio nakon što je vodio, a trener Carillo dobio otkaz, iako je bio najmanje kriv za sve što se događalo u i oko momčadi tih dana. Napisao sam tada tekst čiji dio danas prenosim:
Znam jednog momka koji je u subotu imao brucošijadu u Zagrebu. Brucošijada na fakultetu je samo jednom u životu, i nakon što se doživjela matura, prava je to večer za ulazak u svijet odraslih, prigoda je to za možda i neke prve ozbiljne ljubavi, prigoda je to za upoznati ljude s kojima ćeš dijeliti studentski život narednih 5 ili više godina.
Taj momak je u subotu ujutro, umjesto da se obrije i odabere što će obući za tu posebnu večer, iz maglom obavijenog Zagreba, u društvu svojeg oca krenuo autocestom prema jugu.
Hajduk je dočekivao Rudeš.
Nevažna je to utakmica za 99,99 % čovječanstva, potpuno nevažna u sportskoj povijesti, potpuno nebitna čak i za većinu ljubitelja nogometa. Kad se za dvadeset godina budu pisali sportski almanasi, ta će utakmica biti samo jedan redak u nekoj koloni nevažnih rezultata koji su ostali zabilježeni u doba onoga što će se neminovno nazivati močvarno doba hrvatskog nogometa.
Nikoga za dvadeset godina neće biti briga što je Hajduk tu utakmicu izgubio, malo tko će se i sjećati da je to bila jedna od onih utakmica na kojoj je ekipa sa sjevera prijetila igračima zbog pristupa, jer bilo je takvih u povijesti puno, a bit će ih i za deset i za dvadeset godina.
Za dvadeset godina, Ivan, jer tako se zove mladi brucoš o kojem pišem, će vjerojatno biti diplomirani inženjer, možda i oženjen čovjek. Ako bude sreće imat će i sina ili kćer.
I neku tamo maglovitu subotu ujutro, on će sjesti u auto sa svojim sinom ili kćerkom i krenuti opet prema jugu. Ponosni djed će ih dočekati ispred svojeg stana i ukrcati se u auto, sa šalom u ruci.
A svi ovi koji misle da je važnija brucošijada, ili da je važnija trenutna pozicija na tablici od onog osjećaja koji Ivan ima kada izađe iz auta i ugleda Poljud će do tada otpasti.
Ivanov otac zove se Alen, ovih dana je slavio ravno pedeseti rođendan, što je više jubilej no rođendan, inženjer je elektrotehnike i živi u Zagrebu, pa smo ga pitali odakle ta volja za putovanjima?
– Kontinuirani posjet utakmicama u Splitu krenuo je od 1984, odnosno prelaska u srednju školu. Taj period do odlaska u vojsku 1987. uključivao je uglavnom posjet domaćim utakmicama. Od početka studiranja 1988. kreću učestali odlasci na gostovanja. Važno je napomenuti da su meni onda (a nama danas), s obzirom na udaljenost, gostovanja i sve domaće utakmice u Splitu. U te 3 prijeratne sezone posjeti Beogradu su skoro bili pravilo. Uvijek polazak iz Zg “Aurorom” u 23.15, večer prije te čekanje na dolazak vlaka iz Splita u Vinkovcima.
Kako je došlo do te odluke da se putuje?
– Na to kako smo donijeli odluku putovati nema konkretnog odgovora, a u biti se jednostavno može reći da je ljubav prema klubu ta koja te sama vodi i nema tu nekog posebnog donošenja odluka, to dolazi iz dubine duše, ja mislim da nije moglo uopće biti drugačije.
Ivan studira za inženjera elektrotehnike, kao i otac, a ljubav prema Hajduku je izgleda isto nasljedna…
– Budući da jabuka ne pada daleko od stabla i da u našoj kući raspoloženje (pogotovo vikendima) dobrim dijelom kreiraju rezultati voljenog kluba, nije se niti moglo dogoditi ništa drugačije nego ono što je jedino logično, a to je da Ivan krene ćaćinim stopama.
Ivan je od malih nogu dobio medijsku pažnju…
– Da, haha… Ivan je postao “zvijezda” na zagrebačkoj Biloj noći 2002. kada je o njemu napravljen prilog kao o najmlađem navijaču Hajduka (rođen je u prosincu 1998), a koji je tada emitiran na jednoj lokalnoj televiziji. Nakon niza domaćih prvenstvenih utakmica, kako u i oko Zagreba tako i u Splitu, Ivanova prva europska bila je Unirea, 2010-e, a pamtit će je valjda cijeli život po tome što je odgledao samo prvo poluvrijeme… Naime, pozlilo mu je, što od uzbuđenja, što od vrućine i atmosfere punog stadiona. Na svu sreću na toj utakmici je bila i moja supruga koja je podnijela tu “žrtvu” da na poluvremenu zajedno s njim izađe sa stadiona.
Kako supruga sve to podnosi?
– Moju Gordanu nogomet u globalu ne zanima, a mogu reći da ima više uživo odgledanih Hajdukovih utakmica nego brojni tzv. navijači Hajduka. I svaka joj čast što bez prigovora tolerira sva moja izbivanja iz kuće zbog utakmica voljenog kluba. Da ne spominjem da je i njoj već odavno normalno da su sva planiranja ljetnih godišnjih odmora vezana za europske utakmice u kombinaciji s domaćim prvenstvenim.
Bilo je svega i na njegovim putovanjima…
– Još iz mladosti mi je ostalo urezano u sjećanje upoznavanje sa studentom iz Kuvajta, koji je studirao u Splitu, a s Torcidom je stalno odlazio na gostovanja. Imao sam dojam da ga ekipa iz Splita sa sobom vodi kao maskotu, a on se, jednostavno, nakon prve odgledane utakmice na Poljudu „navukao“ i teško se bilo skinuti… Žao mi je što ga nakon početka rata više nisam sretao.
Alen nije od pirotehnike, ali ima jedno iskustvo…
– Situacija iz Osijeka na dan utakmice u Gradskom vrtu, ne znam točno je li bila ’89. ili ’90 – jedemo, pijemo i navijamo u nekom zdravljaku blizu željezničkog kolodvora, zapalile se 2-3 baklje… Upada milicija, legitimiranje i pretres. Nađu mi 10 onih zelenih petardi za koje me je prijatelj (jer ih je imao jako puno) zamolio da mu ih kod sebe spremim dok ne dođemo do stadiona. Kod ostale ekipe su tada pronašli svega i svačega ali sve se dobro završilo, tj. svi smo ipak stigli na utakmicu.
Danas ne bi baš tako prošlo?
– S obzirom da sebe smatram mirnim navijačem i da nikad na stadionima nisam koristio nikakva pirotehnička sredstva ova situacija mi je tada bila poprilično stresna. Iz današnjeg kuta gledanja čini mi se da je ophođenje tadašnje milicije, u usporedbi s ovim što danas proživljavamo prilikom odlazaka na gostovanja, bilo „mila majka“.
Iskustva iz inozemstva pokazuju da to i ne mora baš biti tako…
– Istaknuo bih detalj koji nas je oduševio prilikom odlaska u Kopenhagen, 2017-e, na utakmicu protiv Brondbya. Dakle, budući da smo putovali kombijem, neposredno po ulasku u Dansku dočekala nas je njihova policija koja nas je skrenula s autoputa zbog kontrole i prihvata navijača. Cijelo vrijeme su nam se ispričavali što su nas uopće morali zaustaviti, a toliku količinu ljubaznosti i gostoprimstva koju su oni tada prema nama iskazali čovjek nekad ne doživi niti kada odlazi u goste nekom od rodbine. I naravno da onda nije bilo nikakvih problema.
