“Upozoravala sam. Pisala sam. Govorila sam. Sustav ne funkcionira.” — riječi su to Ajle Delibašić, majke dvoje djece i onkološke pacijentice iz Kaknja, koje sada odzvanjaju poput opomene.
Ajla je umrla 25. srpnja u 36. godini života, ali njezina smrt nije samo osobna tragedija – ona je i tragično svjedočanstvo o slomljenom sustavu koji nije imao sluha za patnju.
Ajla je bolovala od teške bolesti, ali svoju bitku nije vodila samo s rakom. Vodila ju je i protiv administracije, protiv šutnje i bešćutnosti birokracije. Zdravstveno stanje joj se pogoršavalo, no umjesto razumijevanja i podrške, dočekala ju je hladnoća papira i odbijenica.
Komisija za bolovanje Zeničko-dobojske županije odbila je njene zahtjeve za nastavak bolovanja. U svibnju su je, unatoč vidljivom fizičkom propadanju, skinuli s bolovanja. Bila je prisiljena boriti se ne samo za život, nego i za pravo na mir – za pravo da bolest preživljava u dostojanstvu.
I nije šutjela. Pisala je, tražila je pomoć, obratila se sustavu. Upozoravala je. Govorila je. I nitko nije slušao.
U svojim posljednjim porukama prijateljima, Ajla nije krila razočaranje. Bila je iscrpljena, ali dostojanstvena. Hrabra, ali duboko povrijeđena. Njezine riječi danas kruže društvenim mrežama – riječi koje paraju srce i koje nitko više ne može ignorirati.
„Komisijo, državo – stidite se!“ napisao je jedan od njenih školskih prijatelja, dijeleći posljednju poruku koju su razmijenili. Ajlina smrt nije samo tragedija, nego i sramota. Njena priča razotkriva bešćutnost sustava koji se zaklinje u zaštitu pacijenata, ali kad je trebalo – nije pružio ruku.
Iza Ajle ostaju dvoje djece. Suprug. Obitelj. Prijatelji. I jedno veliko, bolno pitanje: kako je moguće da je žena koja je sve učinila da upozori na nepravdu – ipak ostala sama?
Ajlina smrt ne smije proći tiho. Jer ako njezina borba ostane samo još jedna zabilješka u novinama, onda smo svi podbacili. Sustav mora odgovarati. Oni koji su odlučivali o njenoj sudbini moraju pogledati obitelji u oči. Mora postojati odgovornost. Jer Ajla ju je tražila – ne za sebe, nego za sve nas. I ostala je uskraćena.
I zato njezina tišina sada viče. Viče za pravdu. Viče protiv bešćutnosti. Viče, jer Ajla više ne može. Ali mi još možemo. I moramo.
