Mostar je kao nogometni grad kroz povijest imao neke iznimno kvalitetne vratare, među njima se isticao Enver Marić, legendarni nogometaš prijeratnog Veleža. Ivica Ćurković također je bio u svoje vrijeme neprikosnoven na golu, vrhunski golman, a on kao nekada odlični vratar je kasnije i nakon karijere napravio velike stvari kao sportski radnik.
Drago Bokšić je u svoje vrijeme bio sjajan golman, nije u igračkom smislu napravio sjajnu karijeru kao neki prije njega, ali za njega se u Mostaru ali i šire znalo koliko vrijedi.
Piše: Matej Damjanović | Večernji list
– Mara (Enver Marić) je svima nama mlađim golmanima u to vrijeme bio uzor. Bio je odličan vratar. Mi smo u njega gledali kao u veliki uzor – kazao nam je na početku razgovora Bokšić.
Bokšić je u mlađim kategorijama Veleža puno obećavao. Bio je član juniorske generacije koja je početkom 70- ih godina prošlog stoljeća osvojila omladinsko prvenstvo i Kup Jugoslavije, što je u to vrijeme bio ogroman uspjeh. Kazao nam je nešto o svojim počecima.
– Mene je kao i sve mlade igrače u to vrijeme Zeko Ćemalović upisao u svoju bilježnicu vidjevši me na turniru mahala. Iz tog vremena datira i jedna fotografija pokojnog poznatog fotografa Ćire Rajiča, na kojoj me je “uhvatio” prilikom jedne parade na jednoj ledini dok smo igrali nogomet na Balinovcu. Vratnice su nam bile jadna kajsija i kamen. Ta je fotka tada objavljena i u novinama i dosta je sve to odjeknulo. Bilo kako bilo, prošao sam kao vratar Školu Veleža. Kasnije sam karijeru nastavio u Lokomotivi, Zadru, OFK Mostaru, nakon toga završio igračku karijeru – kazao nam je nešto o svojim počecima Bokšić.
Bokšić je kasnije postao u bh. nogometu poznat kao jako kvalitetan trener vratara. Ipak, prije nego se posvetio tom poslu ponovno je tijekom rata oživio svoju karijeru. Dobio je poziv Zrinjskog koji je rado prihvatio, a od 1994. godine do danas djeluje u mostarskom klubu. Bokšić je u Zrinjskom bio još od prvih dana ponovnog pokretanja kluba. Ostat će u povijesti zapamćen i kao čovjek koji je s najviše godina nosio dres Plemića. Imao je imao 39 godina i 347 dana kada je 18. rujna 1994. godine nosio dres plemića na utakmici HŠK Zrinjski – HNK Tomislav. Dres Zrinjskog nosio je u prvim sezonama od obnove kluba u sezoni 1994/1995. I od tada pa sve do danas je uz plemiće.
– Igrali smo jedan malonogometni turnir u Splitu kada sam dobio poziv u Zrinjski. Prvu povijesnu utakmicu Zrinjskog i Croatije iz Zmijavaca sam gledao s tribina, tada sam bio u vojsci i nisam imao priliku sudjelovati u toj priči na terenu. Posebno ću pamtiti prve sezone u Ligi Herceg Bosne kada smo se za naslov prvaka borili s Mladosti, današnjim Širokim Brijegom. Bez obzira što smo to doigravanje izgubili u finalu, uvijek ću pamtiti atmosferu koja se već tada stvarala oko našeg kluba. U Zrinjskom sam surađivao i sa mojim omiljenim trenerom Žarom Barbarićem, bio sam član stručnog stožera kada je momčad vodio moj prijatelj Taramba (Vladimir Skočajić) na prvim europskim utakmicama Zrinjskog. Tada nam je vratar bio Toni Jurjev, koga sam praktično doveo u naš grad. Puno lijepih stvari sam prošao u Zrinjskom, danas je i meni kao i svakom našem navijaču uistinu drago kako je naš klub prerastao u najbolji klub u BiH, klub za čije se ima zna u cijeloj Europi – dodao je Bokšić.
Već duži niz godina Bokšić kao trener vratara radi u omladinskoj školi HŠK Zrinjski. Ističe kako u tom kolektivu vlada obiteljska atmosfera, kako je pravo zadovoljstvo raditi u takvom ozračju. Zajedno slave rođendane
– Rad s mladima ispunjava čovjeka. Ponosan sam što su, ako mogu tako reći, kroz moje ruke prošli gotovo svi domaći vratari koji su imali značajnije karijere poput Kulaglića, Pandže, Nikole Vasilja, Karačića, Budimira, pokojnog Kete Bandića… U našoj omladinskoj školi smo iz godine u godinu uspijevali dići rad na višu razinu. Proizvodimo sve bolje igrače, pa tako i vratare. Škola predvođena Draganom Perićem i uz potporu kakvu imamo od čelnih ljudi iz naše uprave u idućim godinama po mom mišljenju može samo napredovati. Za neke stvari treba strpljenja, uspjeh se dugo gradi, ali mislim kako kao kolektiv imamo veliki potencijal – optimističan je Bokšić.
Trenutačno je prvi vratar Zrinjskog Josip Čondrić. Domaćim se vratarima u klubu poput Zrinjskog, klubu koji uvihjek želi biti na vrhu, nekada teško izboriti za mjesto na golu. Pozicija vratara je specifična, priliku mnogi odlični vratari jednostavno i ne dočekaju. Ipak, to ne znači kako mostarski klub nema “matrijala” za tu poziciju.
– U prvoj momčadi je naš vratar Anis Sefo, on ima status trećeg vratara. Ante Bačić, Nikola Pušić i Lučijano Bradvica su momci s kojima sam radio ili radim u zadnje vrijeme. Potencijala ima, ti momci moraju shvatiti kako u nogometu prije svega treba puno odricanja. Pozicija vratara je specifična, moraju postojati neki osnovni elementi koje neki vratar mora imati – dodao je Bokšić.
Pokušali smo malo dublje ući u to što znači biti dobar vratar. Bokšić je nositelj UEFA licenci za trenera vratara, njegovo praktično iskustvo u radu s mladima je veliko. Svojevremeno je napisao i brošuru za rad s mladim golmanima, sustav rada koji je ugradio u taj dokument primajnjuje i dan danas…
– Kako bi netko bio uspješan vratar treba imati dobru motoriku i izražene gimanstičkih sposbnosti, često su ključne i prirodne fizičke predispozicije. Teško će te recimo vidjeti uspješnog vratara koji nije visok najmanje 185 centimetara… Takvih primjera sigurno ima, ali oni nisu česti. Mentalni sklop kod vratara je posebna priča. Moraju imati dobar karakter i strpljenje. U metodologiji rada s vratarima imamo dvije osnovne točke. Tehnika rada s vratarima se dijeli na tehniku rada s loptom i tehniku rada bez lopte. U svemu tomu su bitni detalji. Puno ljudi i ne zna kakav bi recimo trebao biti osnovni stav vratara. osnovni stav vratar zauzima u neposrednom trenutku upućivanja udarca na gol. Trebao bi imati raskoračeni stav u širini kukova, koljena blago povinuta, težina tijela prebačena naprijed, mora stajati na takav način da u svakom trenutku i svakom pravcu može djelovati na najbolji mogući način. Ruke bi trebale biti pod pravim kutom savinute u laktu, s dlanovima okrenutim prema unutra. Vratar mora imati uvijek pogled usmjeren prema mjestu akcije. Znači oni koji se bave ovim poslom praktično bi po tome kako se vratar postavio dok čeka udarac trebali znati koliko je taj vratar nogometno školovan. Tek je tehnika rada s vratarima s loptom slojevita (hvatanje lopte, odbijanje, padovi s loptom, igra s nogom). Netko tko želi biti vratar ima puno toga što mora svladati – obrazložio je detaljnije Bokšić.
Na koncu svega vratari su često junaci susreta, pogotovu se pamte oni koji na velikim utakmicama na lutrijama jedanesteraca donesu pobjedu svojoj momčadi. Ipak, Bokšić je imao nakon svega jednu prilično mudru izjavu koju bi trebali pročitati svi mladi koje možda zanima karijera s rukavicama…
– To je naravno lijepo vidjeti, ali ljudi trebaju biti svjesni kako to nije uopće lagano postići. Dug je put do uspjeha za svakog golmana. Svaki igrač u nekoj momčadi može pogriješiti, ali ako vratar pogriješi, svi na tribinama zaborave sve one koji su eventualno pogriješili prije njega. Krivac tada po pravilu ostaje golman. Njegove se greške vide kao na dlanu i dugo se pamte. To najbolje pokazuje koliko je to delikatna pozicija u nogometu. Psihološki efekt stvari koje sam spomenuo mogu ostaviti dubog trag, posebno na mladim vratarima. Neki od njih zbog neke greške koja se pamti nisu ni ostvarili karijere kakve su mogli ostvariti – zaključio je na kraju Bokšić
