RAMA
Jednom davno rek’o mi je ćaća:
Od Rame ti ništa ljepše nije!
Pa me srce često do nje vraća,
dok mi oko bistru suzu krije!
Tu najljepše ja ostavi’ dane,
mada i mi bili smo siroti.
Kad je vidim srce meni stane
i divi se njezinoj ljepoti.
Ko da Bog stvorio je za se!
Ljubomorno od ljudi je krio!
Dok je Šćit i jezero krase,
najsretniji u Rami sam bio.
Ali život tužne priče piše,
po svijetu se Ramci raseliše,
vriska djece ne čuje se više,
ramske pjesme nekako su tiše!
Al’ ne da se slomit moja Rama,
sama svoje teško brime nosi.
I u tuzi kad ostane sama,
nevoljama s ponosnom prkosi!
Ni moj ćaća s nama više nije,
a njegove riječi svete su za me’!
Pa mi oko često suzu skrije,
kad navrati do prelijepe Rame!
Velimir Velo Raspudić