Mostar se s tugom i dubokim poštovanjem oprašta od profesorice Bojane Mavar, dugogodišnje profesorice matematike i nekadašnje nastavnice Stare gimnazije u Mostaru, čiji je odlazak potresao brojne generacije učenika, kolega i prijatelja, piše Goranci online.
No, osim same vijesti o njezinoj smrti, javnost je posebno zatekla – i ganula – neobična osmrtnica objavljena među standardnim oproštajima. Umjesto klasičnog teksta s osnovnim informacijama, osmrtnica je bila ispisana jezikom škole, dnevnika i učionice, upravo onako kako bi to, prema riječima njezinih učenika, i sama profesorica razumjela.
U osmrtnici stoji kako je 9. siječnja 2026. godine „zatvorila Dnevnik“, simbolično se oprostivši od svojih učenika – Akana i Gorana, Bokija i Dekija, Leua, Ehli i Mlađe – kao i od generacija gimnazijalaca Gimnazije Alekse Šantića. Posljednji je to, kako su napisali, upis u Dnevnik jedne profesorice čije su lekcije daleko nadilazile matematiku.
Posebno je emotivna i poruka vezana uz posljednji ispraćaj, u kojoj se navodi kako se u utorak, 13. siječnja 2026. godine na Bijelom brijegu „ne pišu neopravdani, nego se dijele ljubav i sjećanja“. Riječi su to koje su mnoge Mostarce ostavile bez daha, jer su u nekoliko rečenica sažele cijeli jedan profesorski poziv i odnos prema učenicima.
Neobična osmrtnica samo je nastavak niza oproštaja koje su bivši učenici uputili svojoj profesorici. Među njima se ističu i dirljive poruke generacije Gimnazije fra Dominika Mandića iz 2001. godine, koja je poručila kako ih profesorica nije učila samo gradivu iz Dnevnika, nego i tome kako misliti, biti pravedan i ostati čovjek.
„Znanje bez karaktera ne vrijedi puno. A karakter bez humora još manje“, napisali su, zahvaljujući joj što ih je pratila u odrastanju i ostala s njima „u svakoj misli koja se usudi ići dalje“.
S dozom prepoznatljivog humora oprostila se i generacija Gimnazije Alekse Šantića (1978.–1982.), prisjećajući se njezinih legendarnih opaski, strogoće i pravednosti. Učenici su u drugom Poslijednjem pozdravu istaknuli kako je njezina „trojka“ često vrijedila više od tuđe petice, a osmrtnicu potpisali znakovito – „Vaši tikvani“.
Posljednji pozdravi profesorice Bojane Mavar tako su postale svjedočanstvo o učiteljici koja je oblikovala generacije, o autoritetu koji se poštovao i o Mostaru koji zna prepoznati i čuvati uspomenu na one koji su ostavili neizbrisiv trag.
Profesorica Bojana Mavar možda je zatvorila Dnevnik, ali lekcije koje je ostavila – i ljubav kojom je poučavala – ostaju upisane zauvijek.
