Posložio sam čaše i porculan.
Divan porculan. Kristal također. Lijep zvuk pri kuckanju.
Stavio sam ti križ na mjesto. Bio je na podu.
Nisam uspio zatvoriti vrata od kredenca do kraja, jer je donji lijevi baglam iskočio i zahrđao.
Na verandi je pala cigla prvog reda. Sklonio sam. Prozor ti je razbijen. Vrata također.
Nisam dirao zavjesu na zapadnoj strani. Nek stoji.
Ploču jugotona spremio sam u ladicu, kao i naočale, pisma, čestitke…
Na čiviluku ti stoji torba, pokraj maslinove grančice.
U sobi sam učvrstio sliku iznad kreveta, ostavio kišobran, te u ormar spremio sedam staklenih božićnih kugla. Zaključao sam ormar. Tamo je i malo ogledalo.
Divlja loza probila je prozor.
Posljednja pisma bliskih su u godini tvoje smrti. Svi su te pozdravili i uvažili što ih razumiješ u njihovoj životnoj žurbi.
Nema kante na čatrnji. Kapija se jedva vidi. Ostala je na pola puta.
Hvala ti za predavanje i mir.
Jozo Kolobarić
