Nije mi poznato da postoji ijedan sličan slučaj, a upoznat sam kako je prije više godina vraćena imovina svima onima koji su bombardirali gradove, konkretno oficirima JNA, Tako je gradski vijećnik Mostara i zamjenik predsjednika Hrvatske republikanske stranke (HRS) Slaven Bevanda prokomentirao jednu od diskriminacija, a koja je “preživjela” čak 26 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
U pitanju su poslovni prostori u dijelu Staroga grada u Mostaru koje su do početka rata koristili nebošnjaci, Hrvati, Srbi, Albanci, a nikada nakon rata nisu mogli doći u njihov posjed, piše Večernji list BiH.
To je rezultat jedne bahate nacionalističke politike koja je široj javnosti odašiljala sliku o sredini otvorenoj za sve, a koja je, u biti, i vrlo praktično pokazala da im predstavlja problem sve ono drukčije. Upravo su gradski vijećnici HRS-a potaknuli da se u programu rada Gradskog vijeća i gradske uprave konačno pokrene pitanje o kojemu se godinama šutjelo smatrajući ga tabu-temom.
Radi se o tome da, u odnosu na prijeratne korisnike poslovnih prostora, 32 obitelji nebošnjačke nacionalnosti koje su imale ugovore i koristile poslovne prostore na području zone Staroga grada nisu nikada stekle mogućnost da im se vrate poslovni prostori koje su koristili i u koje su ulagali, plaćali zakup, razvijali biznise. Na taj način oni su u odnosu na ostale korisnike diskriminirani, tvrdi Bevanda.
Prostori u staroj gradskoj jezgri Mostara uglavnom su u vlasništvu gradskih vlasti te su iznajmljivani i davani u zakup privatnim korisnicima, od ugostiteljskih objekata, do frizerskih salona, kafića, starih rijetkih zanata, ateljea… Nakon završetka rata vlasti tadašnje većinske bošnjačke općine u Mostaru raskinule su sve ugovore s prijeratnim korisnicima Hrvatima, Srbima, Albancima i zakupcima iz reda drugih naroda. Nijedan ugovor, međutim, nije raskinut s korisnicima iz reda bošnjačkoga naroda.
Objekti koje su koristili nebošnjaci naknadnim su ugovorima dodijeljeni na korištenje isključivo Bošnjacima, čime su se, više je nego jasno, stvorile segregacija i diskriminacija. Desetljećima se korisnici tih prostora pokušavaju izboriti za svoja prava koja su im zajamčena međunarodnim konvencijama, ali i Daytonskim sporazumom. Konkretno, aneks VII. Daytonskog mirovnog sporazuma definirao je i pitanja povrata imovine, ali i korištenja stanova i poslovnih prostora.
Sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i prognanika važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Strane će osigurati da se izbjeglicama i prognanicima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, osobito zbog njihova etničkoga podrijetla, vjeroispovijesti ili političkoga uvjerenja, navodi se u aneksu VII. Daytonskog sporazuma.
I dok pak to svugdje drugdje vrijedi u BiH, u Starome gradu, koji bi morao biti poseban svijetao primjer i zbog činjenice da je sa Starim mostom upisan na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine, to se ne događa dva i pol desetljeća poslije.
Gradske vlasti nisu do sada uspjele riješiti problem lokalnih gazda koji su ovo područje preuzeli kao vlastitu imovinu i upravljaju njome. Zbog te diskriminacije korisnici ovih poslovnih prostora čak su uputili zajedničku tužbu Sudu za ljudska prava u Strasbourgu kako bi se ispravila ova nepravda. Nije poznato dokle se došlo s ovom tužbom koja upozorava na ovaj ozbiljan problem. Po riječima vijećnika Bevande, koji je i odvjetnik, Grad Mostar mora ispraviti nepravdu prema ljudima koji su prije rata koristili gradske prostore, a napose diskriminaciju koja je, posve očito, počinjena na temelju nacionalne pripadnosti.
Ti ljudi imaju određena prava koja su imali po tim ugovorima. Imali su određena ulaganja, nije im priznata ratna šteta. Mi želimo da se te stvari urede i da se dovedu u ravnopravan položaj sa svima ostalima, kaže Bevanda.
On dodaje da postoji način kako se može riješiti ovaj prijepor.
Ako je netko potpisao ugovor na pet ili deset godina, a koristio je taj prostor tri godine i imao ulaganja, u najmanju ruku bilo bi fer da mu se ponovno omogući koristiti taj prostor. Moguće je rješenje i da se pojedinim ljudima isplati odšteta ako je to već učinjeno i nekim drugim. A kroz ovaj proces želimo da se utvrdi pravo stanje stvari i korištenja imovine u vlasništvu Grada Mostara, na koji su način i pod kojim uvjetima pojedini dobivali tu imovinu, kako je sada koriste, radi li se samo o jednonacionalnoj dodjeli imovine, kaže Bevanda.
