Došlo je neko čudno vrijeme, vrijeme u kojemu se i ljubav i rat vode preko društvenih mreža. Zapelo je. Debelo je zapalo. Sve je krenulo u krivom smjeru od kako su pametni telefoni postali pametniji od ljudi.
Ljudi koji su izmislili taj isti pametni telefon. Tehnologija munjevito ide naprijed, a čovjek se vraća unatrag pustinjskom dobu. Ljudi imaju tisuće “prijatelja” u virtualnom svijetu, zapravo su osamljeniji više nego ikad. Komuniciraju s masama, a nikad prazniji. Okruženi mnoštvom “prijatelja”, a nikad usamljeniji. Svakodnevno na novim fotografijama nasmijani,a nikad tužniji. Liježu “zagrljeni” s telefonom. Bude se prvo gledajući “telefonu” u oči. Sjede pokraj ljudi u kafićima, a gledaju isključivo u telefon.
Pred očima im se može odvijati bilo što, oni to ne primjećuju, ali sadržaj na telefonu ne propuštaju. Slika se u bolnici s telefonom, na koncertu se više usmjerava pogled ka telefonu, već ka bini. Glava može biti prazna, ali ne smije baterija u telefonu jer ko će mislit za tebe cijeli dan. Ljubav i rat se vode putem telefona. Pohvale neznanim, a pored nas prolaze bliski za koje se pretvaramo da ne vidimo. “Bliži” postaje netko na kraju svijeta već onaj s kim si u krvnom srodstvu ili pod istim krovom.
Sve su izumili, ali nikad neće moći ništa adekvatno da zamjeni ljudski dodir, stisak ruke i toplu riječ. Ne čuva se prijateljstvo, ne čuva se ljubav, ali se čuva dragocjenost zvana pametni telefon koja je postala i nekakvo mjerilo prestiža.
Ugasite telefone, ispričajte se u četiri oka i zagrlite dok imate koga.
Živite, a ne preživljavajte.
Daniela Škegro
