Za nekoliko dana je točno 30. godina od dana ponosa i slave. Dana kada su osnovani Mostarski Ultrasi. Sjećanja lete kroz vrijme i kroz glavu mi se vrte slike sa stadiona zaraslog travom, te utakmica po vrletima tadašnje Lige Herceg Bosne.
Sjećam se i prepune košarkaške dvorane na Bijelom Brijegu kojom su odzvanjale pjesme Zrinjskog i Ultrasa. Sjećam se i našega Pipe na ogradi s kačketom na glavi i sa šalom u rukama kako bodri svoj klub. Tako mali čovjek, tako velikog srca koji je itekako zaslužan za nastanak Ultrasa. Sada vjerojatno tamo negdje gore na nebu skupa s onima koji su nas rano napustili bodri svoj klub i veseli se njegovim uspjesima.
Dobro se sjećam i proslave 10. rođendana Ultrasa. Tada nas je bilo puno manje nego danas, ali smo se znali organizirati. Danima smo spremali tu obljetnicu, i sve je ispalo veličanstveno. Obljetnicu su nam pokušali pokvariti rušilački nastrojeni navijači Sarajeva koji zahvaljujući nekim ljudima nisu ni došli do stadiona, a policija je nakon toga privela i maltretirala naše navijače koji su samo stali na branik obrane časti Zrinjskog i grada Mostara.
Nakon te utakmice više nisam otišao na Stajanje. Iako sam otišao sa stajanja nikada nisam prestao biti navijač Zrinjskog i Ultras. Postoje one utakmice na kojima me je srce odvelo na tribinu s njima, poput onih europskih i nezaboravnog finala kupa. Da nisam vjerojatno bi vječno žalio jer valjalo je to doživjeti. Od nas desetak na nekom gostovanju u Ligi Herceg Bosne narasli smo na nekoliko tisuća u Konferencijskoj ligi.
Zahvaljujući Ultrasima danas su naši sveti grb i bijeli dres s lentom crvenom prepoznatljivi svuda po nogometnom svijetu. Ultrasi su bili i ostali prva crta obrane Zrinjskog i grada Mostara. Zbog toga su često bili meta napada neprijateljski raspoloženih medija, izloženi nepotrebnoj brutalnosti policije, ali nikada nisu posustali ni odustali.
Ultrasi su na svom putu sve prepreke preskočili i uvijek bili uz svoj Zrinjski ponosni na svoj klub i stijeg bez kojega nigdje ne idu. Tako je bilo onih dana s početka priče, a tako je i danas kada su Ultrasi jedna od najmoćnijih i najorganiziranijih navijačkih skupina na ovim prostorima. Ja danas mogu biti sretan i ponosan jer su moji Ultrasi danas snaga bez koje se više ništa ne može dogoditi u ovome gradu. Danas je biti Ultras jednostavno neprocjenjivo.
Prvih 30. godina je iza nas. Znat će to Ultrasi obilježiti i proslaviti. Idemo dalje pred Ultrasima je još puno kilometara, besanih noći i velikih utakmica jednog i jedinog Zrinjskog. I sve dok živim o tebi pjevat ću…
