Međutim, danas se može lako liječiti Kod kuće.
Prema statistikama, urinarna inkontinencija i curenje dijagnosticiraju se u 72% žena starijih od 50 godina. godine (37% žena iznad 30. dob). Najopasniji aspekt ovog stanja je taj što se neće poboljšati tijekom vremena: pojavljivat će se sve više i više “curenja”. To znači da će se mokre mrlje na odjeći i neugodni mirisi samo pogoršati.
Međutim, korištenjem suvremenih pripravaka, nije teško riješiti se ove patologije. Kaže nam Hrvoje Rebić, glavni urolog, počasni doktor, predsjednik Udruge europskih liječnika, profesor, ravnatelj Odjela za urologiju:
Koje su suvremene metode liječenja urinarne inkontinencije kod žena?
– Doktore, koliko je opasna urinarna inkontinencija kod žena?
Zapravo, mnoge žene niti ne shvaćaju da je to prava bolest. I ne cijene njezine posljedice. Mnogi ljudi se nadaju da će problem s vremenom nestati sam od sebe. Urinarna inkontinencija može uništiti ne samo život, jer uz stalni miris, uzrokuje komplekse žene i napete odnose s ljudima oko sebe. Usput, suvišno je reći da se ljudi koji mirišu na urin obično izbjegavaju. Ovaj miris je neugodan za ljude.
Glavni rizik povezan s cistitisom je rak
. Međutim, glavna opasnost povezana s cistitisom je da se u vlažnom i vrućem okruženju patogena mikroflora brzo razmnožava i prodire u vaginu, taložeći se na njezinu sluznicu.
Prema statistikama, žena nakon 1-2 mjeseca redovitog “curenja” može patiti od vaginalne disbakterioze, a nakon 3-4 mjeseca imat će bolest ili kronični vaginitis.
Nakon otprilike godinu dana, ženama s urinarnom inkontinencijom (i koje nisu primile odgovarajuće liječenje) dijagnosticira se benigni tumor. Ciste se pojavljuju u vrlo velikom broju. Čimbenik koji pridonosi je nezdrava mikroflora. U svakom trenutku ove tvorevine mogu postati maligne, što znači rak i smrt.
Stručno mišljenje:
Ako se nekontrolirano mokrenje ne liječi, mjehur više nije u stanju zadržati urin i potrebna je kateterizacija. Ovaj postupak uključuje umetanje katetera u mokraćni mjehur spojen na urinarni kateter obješen na nogu. A ovo je već poteškoća.
Doista, žena koja probleme s urinarnom inkontinencijom rješava dnevnim ulošcima (ili koja se uopće ne bavi tim problemom) živi s tempiranom bombom. I iskreno, ne razumijem zašto žene to rade.
Danas postoje prilično učinkovite metode liječenja urinarne inkontinencije. U roku od 2-3 tjedna možete zauvijek zaboraviti na problem.
– Govorite li o kirurškim metodama?
– Naravno da ne. I iznad svega, želim sve obeshrabriti od ovih operacija. Jer šteta koju uzrokuju nije razmjerna konačnoj koristi. Vjerojatnost ozbiljnih komplikacija nakon operacije je vrlo visoka.
Postoje suvremeni tretmani koji postaju zastarjeli: laser i sling metoda. Unatoč visokoj stopi manipulacije (beskrupulozne klinike i liječnici vole namamiti svoje pacijente, gladni su novca), ove operacije imaju mnoge negativne posljedice za zdravlje žene, jer dovode do zastoja urina u tijelu, što može dovesti do razvoj cista. Glavni nedostatak kirurškog zahvata je, međutim, to što se radi o estetskoj korekciji problema koji je posljedica bolesti, a ne njezin uzrok.
Kako uzrok i dalje postoji, problem će se ponoviti u budućnosti. I to vrlo brzo, za samo 1-2 godine.
Ako se urinarna inkontinencija želi jednom zauvijek ukloniti, mora se ukloniti njezin uzrok. Uzrok je kršenje gušterače. Zbog endokrinih poremećaja tijelo je zasićeno glukozom i štetnim produktima glikolize (proces oksidacije glukoze koji provodi gušterača). Ove tvari, koje se nalaze u velikim količinama u urinu, “oteću” tijelo kalcija i magnezija koji osiguravaju elastičnost mišića. Zbog toga mišići slabe i prestaju zadržavati mokraću
Urinarna inkontinencija neugodan je zdravstveno-socijalni problem koji pogađa velik broj žena, a definiramo ga kao nevoljno otjecanje mokraće. Iako se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, češće se javlja u starijoj dobi. Smatra se da više od 50 % odraslih žena doživi epizodu urinarne inkontinencije tijekom života, a tek trećina potraži pomoć liječnika. Urinarna inkontinencija uvelike narušava i kvalitetu života. Često je povezujemo s depresijom, anksioznošću, socijalnom izolacijom, kao i smetnjama kod spolnog odnosa.
Vrste urinarnih inkontinencija
Za razliku od stresne inkontinencije, kod urgentne postoji poriv za mokrenje, dok kod stresne inkontinencije mokraća bježi bez najave.
Kod urinarne inkontinencije najčešća je podjela na dvije osnovne vrste, stresnu i urgentnu inkontinenciju, te miješanu inkontinenciju koja sadrži elemente obje. Od rjeđih vrsta, za spomenuti su prelijevajuća, te inkontinencija kao posljedica uzimanja nekih lijekova ili pak prisutna kod nekih duševnih stanja.
Stresna inkontinencija. Kod stanja povišenog tlaka u trbuhu (kašljanje, kihanje, smijeh, trčanje, dizanje tereta) dolazi do dodatnog pritiska na mokraćni mjehur. Kod žena s ovom vrstom inkontinencije mokraćna cijev se ne može do kraja zatvoriti te dolazi do bježanja mokraće. Češće se javlja kod žena koje su rađale više puta, koje su imale “teške” porođaje, te kod žena s prekomjernom tjelesnom težinom.
Urgentna inkontinencija je najčešći tip urinarne inkontinencije kod žena. Osnovni simptom je iznenadni, neodgodivi poriv na mokrenje. U tim situacijama često dolazi do bježanja mokraće i prije nego žena stigne do WC-a. Urgentna inkontinencija je često isprovocirana okidačima poput pranja ruku, šuma vode, izlaska na hladnoću. Za razliku od stresne inkontinencije, kod urgentne postoji poriv za mokrenje, dok kod stresne inkontinencije mokraća bježi bez najave.
Prelijevajuća inkontinencija često je povezana s neurološkim bolestima ili oštećenjem inervacije mokraćnog mjehura. Zbog “lijenosti” mišića odgovornog za pražnjenje mjehura dolazi do prenapunjenosti i posljedičnog prelijevanja mokraće kroz mokraćnu cijev.
Prekomjerno aktivni mokraćni mjehur predstavlja posebni entitet. Definiramo ga kao urgenciju odnosno neodgodiv poriv na mokrenje, koje može ili ne mora biti praćeno urgentnom inkontinencijom uz prisutnost učestalog dnevnog mokrenja (polakizurija) i noćnog mokranja (nikturija).
Traženje pomoći i razgovor s liječnikom
Još uvijek je uvriježeno mišljenje kako je nemogućnost zadržavanja mokraće normalna pojava s godinama te kako je inkontinencija nešto s čime se mora živjeti.
Većina žena s inkontinencijom ne traži pomoć liječnika te rijetko same započinju razgovor o svojim tegobama zbog nelagode i srama vezane uz nemogućnost zadržavanja mokraće. Još uvijek je uvriježeno mišljenje kako je to normalna pojava s godinama te kako nema pomoći odnosno kako je inkontinencija stanje s kojim se mora živjeti. Upravo zbog toga je važno informirati bolesnice i istaknuti da inkontinencija nije normalno stanje bez obzira na dob žene, te da je bitno potražiti pomoć i otvoreno o tome razgovarati.
Već u prvom kontaktu s liječnikom, tijekom uzimanja anamneze (povijesti bolesti) moguće je iz osnovnih podataka odnosno simptoma postaviti ispravnu dijagnozu urinarne inkontinencije.
Pitanja koje liječnik postavlja na tom putu su sljedeća:
U kojim situacijama dolazi do bježanja mokraće? Događa li se to prilikom napora (uz dizanje tereta, uz kihanje, kašljanje, smijeh, prilikom vježbanja, trčanja ili spolnog odnosa) ili mokraća pobjegne i prilikom najmanjeg napora (ustajanje, hodanje)
Osjećate li neodgodivi poriv na mokrenje (kod pranja ruku, šuma vode)?
Stignete li do WC-a na vrijeme ili vam mokraća pobjegne prije?
Koliko često mokrite tijekom dana? (prosjek je oko 8 puta, ovisno o unosu tekućine)
Mokrite li po noći? Koliko često?
Kolika količina mokraće pobjegne?
Nosite li dnevne uloške ili pelene za odrasle?
Dijagnostička obrada
Ginekološkim pregledom možemo vidjeti postoji li “spuštenost” genitalnih organa, odnosno postoji li anatomski defekt kao uzrok inkontinencije.
Dnevnik mokrenja vodi se kako bi bolesnice zapisivale svoje dnevne aktivnosti, kao i podatke o količini unesene tekućine i izmokrene mokraće tijekom dana. Potrebno je evidentirati točno vrijeme i zabilježiti svaku epizodu bježanja mokraće uz opis prisutnosti ili odsutnosti nagona na mokrenje ili aktivnosti tijekom koje je došlo do nevoljkog otjecanja mokraće.
Laboratorijske pretrage. Sediment urina i urinokultura pokazatelji su infekcije mokraćnog sustava. Liječenjem infekcije možemo umanjiti ili u potpunosti ukloniti simptome učestalog mokrenja i bolova u donjem dijelu trbuha.
Urodinamska obrada je način dijagnosticiranja inkontinencije, odnosno poremećaja funkcije punjenja i pražnjenja mokraćnog mjehura. Kroz mokraćnu cijev se uvodi kateter putem kojeg se puni mjehur. Prilikom punjenja mjehura možemo već vidjeti radi li se o urgenciji odnosno prekomjerno aktivnom mokraćnom mjehuru. U sklopu urodinamike izvodimo i test kašljanja uz napunjeni mjehur kojim dijagnosticiramo stresnu inkontinenciju.
Liječenje
U liječenju urgencije ili urgentne inkontinencije razlikujemo bihevioralno i farmakološko liječenje.
U liječenju stresne inkontinencije primjenjujemo kirurški pristup, odnosno kiruršku korekciju anatomskog defekta (“spuštenost” mjehura ili maternice i slično) sa ili bez ugradnje sintetičkih mrežica i konzervativni pristup (vježbe mišića dna zdjelice – Kegelove vježbe, magnetska stimulacija mišića dna zdjelice).
U liječenju urgencije ili urgentne inkontinencije razlikujemo bihevioralno i farmakološko liječenje. Prvi pristup obuhvaća promjene u načinu života, poput kontrole unosa tekućine, izbjegavanja konzumacije gaziranih pića, kave… Farmakološko liječenje obuhvaća dvije skupine lijekova, antimuskarinike i beta-3-agoniste. Terapija je kontinuirana kao i kod drugih kroničnih bolesti (poput povišenog krvnog tlaka, dijebetesa i sl.).
Zaključak
Unatoč uvriježenom mišljenju i socijalnim aspektima, problemi inkontinencije nisu normalni dio urogenitalnog starenja i to nije prihvatljivo stanje žena neovisno o dobi. S obzirom na današnju dostupnost dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti koji uvelike mogu poboljšati kvalitetu života niti jedna žena ne bi smjela trpiti ovakve probleme, već bi bez srama trebale potražiti pomoć liječnika.
