UVIJEK ĆU PAMTIT
Uvijek ću pamtit to zimsko jutro
godine daleke osamdeset i neke
kao djevojčica u tuđinu pođoh
dok suze bola niz lice su tekle.
Pamtit ću uvijek majčine suze
jecaj bola iz njenih grudi
čuvaj se kćeri u tuđem svijetu
za tebe molit ću , dobro mi budi.
Otac me grlio i šaptao tiho
draga kćeri sretno ti bilo
jecaj mi njegov lomio srce
dok stisko me nježno u svoje krilo.
Nikada ja zaboravit neću
siromašnu kućicu i trošna vrata
očev jecaj , majčine suze
čvrsti zagrljaj rođenog brata.
Često mi u san dolazila slika
siromaštva , odricanja , patnje i jada
ipak mi draže bile te slike
od raskoši i blještavila velikog grada.
Jedno sam vrijeme živjela tako
a onda se vratila gdje lakše dišem
zato sada o malenoj kućici
s ljubavlju često pjesme pišem.
Uvjek ću pisat o svom siromaštvu
i nikad se toga stidjeti neću
zbog njega ja sam to što jesam
zbog njega radosnice iz oka mi kreću…
Piše: Ljiljana Tolj
