Simona Šandrić Gotovac preminula je rano jutros u Splitu nakon kratke i teške bolesti, koja ju je pogodila u rodnom Sinju. Ostali smo bez velike liječnice, profesorice i kliničarke, te istaknute humanistice, piše Inoslav Bešker za Jutarnji.
Među svojim pacijentima – a nadam se da mi neće biti prigovoren sukob interesa jer sam i ja to bio – profesorica Šandrić Gotovac bila je poznata kao liječnica spremna pomoći svakome, vazda dostupna. To je pomalo nerviralo njezina tada još živog muža: “Odazove se u 3 u noći, zbog nekoga banalnog simptoma, potpuno mirno i strpljivo kaže i ako treba ponovi, i legne nazad, nimalo ljuta!” “Ona je zaista liječnik po pozivu”, dodao bi, pomiren sa sudbinom da je telefon, ili kasnije pager, ili napokon mobitel, znao zvoniti i petkom i svetkom, i u podne i u ponoć. Bila je jedna od onih liječnika koji ne dopuštaju ni samu pomisao da pacijent ne dobije odmah odgovor ako ga što muči.
Kada su nas upoznali, rečeno mi je da je liječila kardinala Franju Šepera, sv. Pavla VI, sv. Ivana Pavla II, te još mnoge pacijente, manje ili više znane. Dakle, očito im je bila i pouzdana i susretljiva. Pritom je bila profesorica kardiologije na Katoličkom sveučilištu Svetog Srca, te istodobno šefica Odjela za neinvazivnu kardiološku dijagnostiku u sveučilišnoj Polikliničkoj bolnici Agostino Gemelli, najglasovitijoj zdravstvenoj ustanovi u Rimu.
Znanstveni uspjeh
Zabilježila je taj stručni i znanstveni uspjeh, iako je imala tri “hendikepa” u startu: stranac u zemlji gdje je u medicini golema konkurencija i među domaćima, žena u izrazito muškom ambijentu i, napokon, bivša redovnica u ipak crkvenoj ustanovi.
Upravo ta tri hendikepa jasno govore o kompetenciji i inovaciji, sposobnostima i zaslugama te skromne žene, koja je mnogo radije pripovijedala o svom sugovorniku, o njegovim problemima, nego o sebi i o svojim uspjesima – što ju je također činilo iznimkom na uobičajenom sajmištu akademskih taština.
A ipak je riječ o liječnici koja pripada u pionire sportske kardiologije u Evropi i ehokardiografije u Italiji, autorici pogolema spiska znanstvenih i stručnih radova (pa se zbunjeno ispričavala što nema ažuriran popis), suautorici dobrog tuceta američkih, njemačkih i talijanskih sveučilišnih udžbenika, te specijalistici među čije se pacijente ubrajaju neka imena koja sebi mogu priuštiti najskuplju medicinsku njegu. Stanovita je nezgoda u tome što je profesorica Šandrić Gotovac pripadala u liječnike starog kova, kojima je novac zadnja briga, a pacijent prva.
Prva pomogla papi Ivanu Pavlu II
Poznato je da je pružila prvu liječničku pomoć sv. Ivanu Pavlu II kada je teško ranjen vatrenim oružjem u atentatu 13 svibnja 1981. Poljskoj novinarki Anni Gawel nešto je detaljnije 2018. ispripovijedala taj splet okolnosti, uslijed kojih je i kasnije bila članica medicinskog tima koji se starao za sv. Wojtyłu, prvog papu koji se liječio u bolnici.
“Taj sam dan, kao mladi kardiolog, bila u bolnici Gemelli na dežurstvu, kada smo neočekivano primili vijest da je počinjen atentat na Svetog Oca i da je ustrijeljen na Trgu Svetog Petra. Uprava Poliklinike odmah nas je stavila u stanje najveće pripravnosti. Bila sam i dio medicinskog tima koji je čekao dolazak ranjenog Svetog Oca. Nitko nije znao koliko je teško ozlijeđen i u kakvom je stanju. Bili smo spremni i operacijska sala je također bila pripremljena jer se znalo da će biti potrebna operacija.” Kad su ambulantna kola dovezla teško ranjenog Papu, doktorica Šandrić je priskočila i uhvatila ga za ruku, što je i inače bio njezin način kontakta i s pacijentom i sa studentom: “Ležao je na nosilima i stenjao od silnih bolova. Imao je unutarnje krvarenje jer mu je metak ušao u trbušnu šupljinu i izašao sa stražnje strane. Nakon što sam ga uzela za ruku, nagnula sam se nada nj i rekla: ‘Sveti Oče, hrabro! Samo hrabro! Sve će biti u redu. Majka Božja će pomoći i spasiti.‘ Onda sam počela moliti na hrvatskome… Znala sam da Papa zna moj jezik. Studirao je u Rimu na [dominikanskome] Papinskom sveučilištu sv. Tome [Aquinskoga], poznatome i kao Angelicum. Kad je studirao, još nije postojao Poljski kolegij, pa je smješten u Hrvatski kolegij. naučio je brzo jezik i upoznao probleme s kojima se suočavala Hrvatska…”
Od ulaza za ambulantna vozila do operacijske sale bilo je i 200 metara hodnikâ. Doktorica je, držeći Papu za ruku, molila: “Majko Božja, pomozi! Majko Božja!”, a sv. Ivan Pavao II je za njom ponavljao, također hrvatski, “Majko Božja, majko Božja!” – dok ga nisu uspavali za operaciju.
