Možda za sebe mogu reći da sam postao zaljubljenik u nogomet upravo zbog njega. Od malih nogu sam volio Hajduk, ali sam pratio i neke utakmice u Mostaru. Kao dječak sam slušao priče starijih da ima tamo neki Baka koji je najbolji nogometaš na svijetu. Toga Baku sam ja ponekad gledao kako igra na malom terenu iza stare gimnazije pošto sam tu išao u osnovnu školu i nije mi se činilo tada da je on najbolji na svijetu. Gledao sam ga i nekoliko puta na utakmicama Veleža, i tada sam vidio da ono što pričaju nije nikakvo preuveličavanje. Baka je postao moj idol. Skupljao sam sve što su o njemu pisali tadašnji sportski magazini Tempo i SN Revija, ali i članke iz lokalne Slobode.
Kada je Baka prešao u Hajduk bio sam sretan što odlazi u klub koji volim, ali i tužan jer ga neću moći gledati uživo. Tada nije bilo arena ni interneta, jedino su se utakmice mogle slušati preko radio prijenosa, a onda bi se čekao Sportski pregled da se pogledaju golovi. Tada sam zavolio i Edu Pecija komentatora iz Splita. I onda je došao dan da Hajduk dolazi u Mostar igrati protiv Veleža. Danima se pričalo o toj utakmici, i to najviše zbog Bake. Baku su tada domaći navijači razapinjali zbog odlaska u Hajduk. Prije toga iz Veleža je u Hajduk otišao Boro Primorac, ali ni izbliza to nije bilo bolno kao Bakin odlazak. I došao je taj dan utakmice. Stadion je bio pun. Bilo je tu i dosta navijača Hajduka, a domaći su odmah uzeli Baku na zub. Teško mi je sada prepričati što su mu sve govorili i kakvim su ga psovkama častili. Tada nisam još dobro ni shvaćao zašto je tako, jer su ga ti isti dizali u nebesa, a tada ga pljuju kao najvećeg neprijatelja.
Na toj utakmici sjedio sam na zapadnoj tribini. Ne sjećam se dobro detalja s utakmice, ali se jedan patlidžan usjekao u moje pamćenje. Baka je trebao izvesti jedan aut pokraj stajanja i onda je s tog dijela stadiona doletio patlidžan koji ga je pogodio. On se okrenuo i bacio taj patlidžan nazad prema publici i odmah je zaradio isključenje. Uzalud su igrači Hajduka prosvjedovali. Domaći navijači su pjevali napolje, napolje…Meni su tada potekle suze. Bilo mi je žao Bake. Utakmicu sam napustio prije kraja, i pamtit ću je cijeli život. Baka je takav kakav jeste i Baka ne bi bio Baka da nije uzvratio navijačima za sve što je doživio. Poslije sam Baku gledao još mnogo puta u Splitu na Poljudu. I još jedan trenutak neću nikada zaboraviti, a to je kada ga je Serpak iskasapio na utakmici koja se igrala u Beogradu na Karaburmi.
Oni što su imali priliku gledati Baku mogu biti sretni jer malo je takvih igrača na svijetu. Dugo godina nakon toga u Splitu nastali su legendarni stihovi:
Ne gledan više balun jer mi je tlaka, nema više igrača ka šta je bija Baka.
HERCEGOVINA.in
