Naizgled običan susret s bakom Ivom Brkić u Brljici, mjestu kraj Ljubuškog, pretvorio se u dirljivo svjedočanstvo koje u sebi nosi povijest čitave jedne generacije Hercegovaca.
Rođena 21. svibnja 1940. godine, ova vitalna, ali umorna žena još uvijek čuva sjećanja na neka druga vremena. Vrijeme kada se radilo, pjevalo i živjelo – bez puno, ali s puno više zadovoljstva.
„Moj otac je umro od 28 godina. A mater je umrla ’87.“, tiho govori, pogledom uprtim u daljinu, kao da gleda slike koje više ne postoje.
Iako je, kako sama kaže, „narijepana godinama“, Iva ostaje bistro i pametno dijete hercegovačkog krša. Prisjeća se djetinjstva bez gladi, ali i bez luksuza – sa srcem punim radosti.
„Nikad gladna nisam bila. Imala sam svoje društvo. Ali bila sam zadovoljna – a to je najbitnije“, kaže.
Danas, dodaje, ljudi imaju više nego ikad, ali smijeha je sve manje.
„Prije je život bio teži, ali se više smijalo. Dođe četvrtak večer, subota večer – to se ganga, lije. A danas, ako koga zaganga, eno ga, poludi“, uz osmijeh komentira.
Brljica je, poput mnogih hercegovačkih sela, danas gotovo prazna. Mladi odlaze, stariji umiru, a kuće ostaju bez svjetla i glasa.
„Kad vidiš ove kuće, žalosno ti bude“, govori, pokazujući prema zaraslim dvorištima u kojima su nekada odjekivali dječji koraci.
Usprkos svemu, Iva i danas brine o nekoliko maca – one su joj društvo, pokret i radost.
Na kraju razgovora, Iva izgovara misao koja u sebi nosi mudrost cijelog jednog stoljeća:
„Bitno je da možeš o sebi, to je najbitnije. A ja sam živjela sirotinjski, ali bila zadovoljna. U tomu i je biti život.“
Ova priča nije samo sjećanje. Ona je opomena, podsjetnik na vrijednosti koje polako nestaju. Na život u kojem se malo imalo, ali puno značilo – gdje se radilo srcem, a živjelo s osmijehom.
