Subota je 22. srpanj, ljeta gospodnjeg. Jutros su u slobodnu prodaju puštene ulaznice za utakmicu HŠK Zrinjski-ŠK Slovan. Dan prije ulaznice su mogli kupiti oni koji su vlasnici godišnjih karata i to je više nego pošteno od kluba. Ostatak pušten jutros i nakon samo pola sata sve je planulo. Štipam se sanjam li ja to da je Zrinjski rasprodao sve ulaznice u tako kratkom vremenu.
Trljam oči koje me i onako stalno bole od buljenja u laptop i ne mogu još sebi da dođem. Ako sada ne sanjam onda znam da smo ovo sanjali devedesetih godina prošlog stoljeća. Sretan sam jer je Zrinjski postao brand ne samo Mostara i Hercegovine već i puno šire.
Možda je nekome neusporedivo, ali moram usporediti one početke s današnjim danima. Kao svjedoci toga vremena ostali su oni old scool navijači koji i danas jednakim žarom bodre Zrinjski. U ta vremena na samim počecima nije nas bilo puno, ali se gonilo svuda. Kao što to pjesma kaže od Neuma do Orašja. Nije tada bilo cool biti navijač, tako da su mnogi upirali prstom u nas i nazivali nas imenima koji možda i nisu primjerena za ovaj tekst. Nije tada bilo besplatnih majica niti je moderno bilo podignuti kragnu na dresu i krenuti na stadion.
Nazivali su nas luđacima jer smo gonili u Orašje, Gabelu, Odžak, Ljubuški, Čitluk ili Čapljinu. Nije bilo ničega osim nas i Zrinjskog. Za nas ni danas nema ničega osim nas i Zrinjskog. I koliko sam god danas radostan zbog ostvarenja naših snova toliko sam tužan jer mi pišu ljudi koji nisu uspjeli nabaviti ulaznicu za Slovan. Ja im ne mogu objasniti zašto nema i kako je ulaznica nestalo. Jednostavno nije to moja domena.
Nekim ljudima važno biti viđen na stadionu, opaliti selfie i bez emocija presjediti cijelu utakmicu bez da pošteno zagalame. Zakon velikih brojeva kaže i da je Liga prvaka usred našeg grada, pa je zato i interes veliki. Jasno je da je Slovan privlačniji od Igmana i Leotara, ali jasno je i da pravi navijač ne bira protivnika niti mjesto igranja utakmice. Jasno je da Zrinjski ima kritičnu masu od nekoliko tisuća ljudi koji su spremni otići u Maribor, Bratislavu ili Zenicu. Kamo sreće da je približno ovakav interes bio za utakmice koje je Zrinjski igrao u Čitluku. Na prste se mogu prebrojiti i novinari koji su pohodili tradicionalno Plemićko Brotnjo, jer koga li će interesirati Igman, Radnik ili Leotar. Danas se od “novinara” ne može ostati na stadionu i danas je dovoljno imati mobitel i marker. Tu prednjače federalni mediji čiji predstavnici i ne gledaju utakmicu već bulje u navijače i čekaju hoće li oni zapjevati kakvu pjesmicu koja vrijeđa njih da brže bolje na sva zvona razglase kako navijači Zrinjskog blate državu koju predstavljaju. Sada su se pojavili i neki mediji iz Hrvatske koji svojataju Zrinjski pišući da je on tamo nečiji iz Lijepe njihove, a u posljednjih par dana potenciraju i nekakvu mržnju prema pojedinim nogometašima Slovana.
Gospodo Zrinjski nije ničiji, pogotovo tih pojedinaca koje vi spominjete. Zrinjski je naš sa svojim predznakom i Hrvatskim imenom zbog kojih je i bio zabranjen svih onih godina mraka u komunizmu, Zrinjski je Mostarski i Europski ma koliko neki na ovo vrištali od muke i čupali kose. I tako idu dani, lete godine. Naši snovi su se ostvarili, a ja evo nakon svega jedva čekam one obične utakmice protiv Igmana i Sloge na kojima ćemo biti opet samo mi i HŠK Zrinjski. Do tada idemo u utorak svladati Slovana, a onda se ako Bog da vidimo u Bratislavi. Tamo će biti dovoljno ulaznica za sve navijače Zrinjskog.
HERCEGOVINA.in
