(VIDEO) Nadahnjujuće misli bl. Alojzija Stepinca

Danas katolička crkva slavi Stepinčevo. Alojzije Stepinac umro je u Krašiću, gdje je proveo zadnjih 8 godina života. Posljednje riječi tog voljenog hrvatskog blaženika bile su „Fiat voluntas tua – Budi volja Tvoja!” Prema svjedočanstvu prisutnih, umro je na današnji dan u 14 sati i 15 minuta.

Podsjetimo, za vrijeme kućnog pritvora u Krašiću papa Pio XII. proglasio je Stepinca kardinalom. Prilikom Stepinčeve smrti zvonila su sva zagrebačka crkvena zvona, a na zvonicima su istaknute crne zastave. Sahranjen je u zagrebačkoj katedrali, gdje je njegov sarkofag svečano izložen iza glavnog oltara.

Biografija
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij kako bi se posvetio poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Svećeništo
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu slavio je u crkvi Santa Maria Maggiore. Uz njega je bio njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi katoličku Crkvu.

U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu. Nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Stepinac je bio najmlađi biskup na svijetu
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Bl-Alojzije-Stepinac-zagrebačka-nadbiskupija

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu Zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.

Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik „Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.

I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, spol i dob. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: „Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: „Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: „Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Vjerski prijelazi
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju. One koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – primaju se u katoličku crkvu bez ikakvih uvjeta. Smatrao je da „kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd.

Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi i Stepinac
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće „narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.

To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.

Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Stepinac kao žrtva montiranog sudskog procesa
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

Danas crkva slavi bl. Alojzija Stepinca

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji. Bio je podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave. Nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Apostolat pisanja
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700.

U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.

Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, „policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.

Stepinac je odbijao svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

„Oče, budi volja tvoja!“
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže „ex aerumnis carceris” – od „zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: „Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.

Kako piše Zagrebačka nadbiskupija, cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih, što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ!

Blaženi Alojzije Stepinac – svetac Milosrđa! Doista, zaslužuje da ga se tako zove, ne samo poradi svoga biskupskog gesla U Tebe se uzdam, Gospodine – In te Domine speravi, već i poradi djela milosrđa koja je činio, tjelesna i duhovna, piše božjemilosrđe.net.

Svetoj Faustini Kowalskoj Isus govori: “Ti Sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: djelo milosrđa – svake vrste; drugo: milosrdna riječ – ono što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima; treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom.” (Dn 163) Po toj blagotvornoj poruci živio je i blaženi Alojzije Stepinac, makar nije bio poznavao objave Božjega milosrđa sv. Faustini…

Blaženikov život uvijek iznova zadivljuje. Njegove propovijedi, govori i pisma i danas su toliko aktualni da nam se čini kao da je i tjelesno prisutan ovdje na zemlji i da s nama živi naše dane. Bremenite sadržajem, jasne i razumljive, ohrabrujuće i poticajne – takve su riječi koje je govorio i pisao i ostavio nam u baštinu. Želimo li sveto živjeti svoj vremeniti život, posegnimo u bogatu riznicu misli blaženog Alojzija Stepinca, nadahnjujmo se njima i težimo biti poput njega – ispunjeni ljubavlju prema Bogu i čovjeku…

Slijediti mudrost križa…
“Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu. Nositi križ ne samo strpljivo, nego radosno, s ljubavlju i žarom. To ‘pravilo života’ kao da danas biva zaboravljeno. Kao da ni kršćani više ne slijede mudrost križa. Mudrost križa je odabranje križa – i onda kad on nije jedni put i kad ga je lako zaobići. To je radosni izbor koji se ne plaši trpljenja…”

“Ako, dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita obnova života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu…. Zato, ako moderni čovjek hoće da bude sretan na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve drugo će vam se nadodati.“ (bl. Alojzije Stepinac, iz govora na Socijalnom tjednu 1938.)

“Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio sa ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer, baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. (…) Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada.“ (Iz nagovora bl. Alojzija mladeži 1944.)

“(…) Ljudski je rod baš u sadašnje vrijeme upao u duboku jamu iz koje se teško diže, nastojeći se izvući vlastitim silama umjesto da pruži ruku jedino onome, koji ga može izbaviti. Ime Gospodnje mora biti naša nada. Već na Njegov glas ima biti bezgranična naša nada. Kad On kaže, da je Put, kad On kaže, da je Istina, kad On kaže, da je Spasitelj, onda je to istina, jer On nije lažac kao ljudi. U Nj se možemo nadati, Bog može, hoće i znade pomoći. Jao onome koji nadu svoju postavlja u čovjeka. (…) Ufati se nije malena stvar, oni koji se ufaju mogu se usporediti s pećinom na koju uzalud udaraju vjetrovi i valovi. (…) ‘Blago mužu, koji se ufa u Boga!‘ ‘Blago čovjeku čija je nada ime Gospodnje!‘” (Hrvatska straža, 1. listopada 1935., br. 225., str. 4. u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 73.)

“Došli smo da javno ispovijedimo svoju vjeru u Krista Boga. Došli smo da se javno odreknemo sviju krivih mišljenja o Kristu, što se i danas šire po svijetu, i da mu kažemo iz sve duše naše: ‘Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu možda samo pusti hljeb, ne! Ti si Bog! – Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu samo kakav čovjek. Ti si Bog! – Nisi Ti nikakvi varalica. Ti si Božanska Istina! Nisi nikakav nerazumni stvor. Ti si božanska Mudrost! – Nisi Ti kakav nemoćni čovjek, već si prije svega Svemogući Bog! – Mi Ti evo dovikujemo uoči ovoga euharistijskog kongresa ono što je već davno prije izustio Izaija prorok: ‘Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel, Salvator« (Iz 45, 15). Kriste! Ti si Bog skriven, Bog Izraelov, Spasitelj! Da!” (Hrvatska straža, 1. srpnja 1936., br. 148., str. 1-2, u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 108-111.)

“Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina. Ponavlja se priča o Michelangelovom kistu. Jedan od mnogih što ih je veliki umjetnik rabio, mislio je u svojoj preuzetnosti, da je on velikom majstoru apsolutno potreban tako da bez njega ne može ni misliti na nastavak izradbe jedne umjetnine. Uzalud su ga drugi opominjali neka ne bude preuzetan jer je on samo oruđe u ruci umjetnika, kao što je i umjetnik oruđe u ruci Stvoritelja. Sve su opomene drugova bile uzaludne. Vi ćete vidjeti, govorio je on samosvjesno, što može Michelangelo, ako ja više neću da radim. I kad je Michelangelo uhvatio za nj, da nastavi s poslom, on se tvrdokorno slijepio i nije se htio otvoriti. No nije dugo potrajalo, i veliki majstor rasrđen baci ga pod stol. Navečer dođe sluga s metlom, pomete ga i s ostalim smećem baci u peć. Ponavlja se, rekoh, i danas priča o Michelangelovom kistu. Ima luda koje misle da se u svojim činima ne trebaju obazirati na Stvoritelja svijeta i Njegov dekalog. Zaboravljaju da su samo kist u ruci Vječnog Umjetnika, koji se njima služi za ostvarenje svojih mudrih i svetih planova. I kao što je već mnoge tvrdoglave i budalaste umišljene veličine pomela metla pravde Božje kad su se uporno opirali Njegovim namislima, tako će pomesti i ostale, koji nisu ništa naučili od žalosne sudbine drugih.“ (Propovijed na temu: ‘Humiliamini igitur sub potenti manu Dei!‘ (1 Pt 5,6), na Staru godinu, 31. prosinca 1940. u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 33-36.)

“Samo Ti ostaješ, Gospodine!”
Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih, što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo da val opće mržnje, prelije i čitavu Evropu, nećemo ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo, da val moralne razvratnosti što ju sije bezbožna štampa, prelije čitavu Evropu i svijet, mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo da zdvojnost što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom, mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!

Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela, ostaje nepokolebljiva, jer Oni će proći, a Ti ostaješ!

Zato i mi braćo, ohrabrimo se i radimo muževno po zakonu Božjem i za Boga, jer ćemo po njem biti i proslavljeni u vječnosti!

Ta, samo je Bog vječan! Njemu jedinome slava i čast u vijeke vjekova. Amen!

Svojim je životom nama ostavio primjer i uzor svetosti, a iza njega su ostale i mnoge duboke i produhovljene misli o životu koje bi svakoga dana valjalo razmatrati.