Prilike u francuskoj kinematografiji već dvadesetak godina upozoravaju na trend filmova koji progovaraju u netrepeljivosti bijele Europe i muslimanskih imigranata, prvenstveno iz zemalja Magreba.
U sjeni krvavih obračuna i morbidnih dekapitacija u Parizu i Nici, filmovi poput “Cachea” i “Mržnje” zovu na ponovno gledanje.
Na Mundijalu u Rusiji 2018. godine nogometnu reprezentaciju Francuske činila su 23 igrača, među kojima su čak njih 15 porijeklom iz Afrike. Najbolji mladi nogometaš tada je bio Kylian Mbappe, rođen devedesetih godina u Parizu kao dijete Kamerunca i Alžirke.
To su 23 lijepe priče o uspjehu migranata, koji ipak nisu dovoljne da zamaskiraju tisuće neuspjeha, mržnju, religijski jaz i ekstremizam, koji satirične karikature Charlie Hebdoa kažnjava odsijecanjem glava nasumično odabranih žrtava na ulici.
Dekapitacije i zalijetanje kamionom u povorku ljudi na Azurnoj obali ničim ne može biti opravdano. Međutim, filmovi već više od dvadeset godina govore o tome kako se uzroci terorizma kriju u kolonijalnoj francuskoj prošlosti.
Sustavno osimromašivanje i eksploatacija prirodnih i ljudskih potencijala u Alžiru traju još iz vremena neokolonijalne prošlosti i razlog je dugogodišnjih masovnih imigracija afričkog stanovništva, koji u Francuskoj tragaju za boljim životom. Kolonizacija je trajala 132 godine, a za to vrijeme ubijeno je pet milijuna Alžiraca. Ispod maske građanske uljudnosti u Francuskoj godinama kipi netrpeljivost zbog duhova prošlosti, a blistavi trenuci francuskog filma su oni koji upozoravaju na kolektivnu krivicu i nasljeđivanje traume.
Michael Haneke, Austrijanac po rođenju, ali Francuz po finacijerima njegovih filmova, 2005. godine je nakon “Pijanistice” režirao triler “Cache” (“Skriveno”). Kada se pojavio i osvojio Zlatnu palmu za režiju u Cannesu, mnogima je trebao guglanje za pojašnjenjima priče, a onda je Haneke otkrio podatak da ga je inspirirao dokumentarac o prešućivanim zločinima nad Alžircima u Pariškom masakru 1961. godine.
Film “Cache” govori o obitelji čiji udobni pariski život biva uznemiren kada prošlost zakuca na vrata. Neko promatra i snima kuću pariskog televizijskog voditelja i njegove supruge (Daniel Auteuil i Juliette Binoche), te im šalje video trake i infantilne crteže. Potraga za uhodom, novinara vodi do djetinjstva kada je bezazlenom laži upropastio život jednom Arapu, onemogućio mu da se školuje i izbavi iz bijede.
Haneke u svom filmu prikazuje samoubojstvo Arapa pred Francuzem, surovo rezanje grkljana kao očajnički akt koji ujedinjuje protest i jedini moguć izlaz iz siromaštva, a novinar predstavlja metaforu za kolektivnu krivicu francuske nacije i medijsku mašineriju koja je godinama prikriva.
Mržnja
Mnogi će se sjetiti provokativne drame Mathieua Kassovicha “La Haine” (“Mržnja”), koji 2020. slavi 25 godišnjicu. Zlatnu palmu je dobila deset godina prije Hanekovog “Skrivenog”, a priča prati Jevreja Vinza, Arapa Saida i Huberta, crnog boksača iz francuskog predgrađa, gdje je divljačko i rasističko ponašanje lokalne policije dovelo atmosferu do neizdržljivosti. Vinze se zaklinje da će ubiti policajca ako njegov prijatelj Abdul ne preživi batine koje je dobio tijekom pobune.
Film obilježava početak uspješne karijere Vincenta Cassela, a u jednoj sceni događa je monolog starca, bivšeg sibirskog logoraša, koji vrši nuždu u javnom tolaletu i progovora o egzistencijalnom beznađu. Starac je tada tri mladića upozorio da je “Vjerujete li u Boga?” pogrešno pitanje, jer je danas više nego ikada ranije važno obrnuti stvari i postaviti pitanje “Vjeruje li Bog u nas?”.
A onda je stvarnost porazila okrutnost svake fikcije. Stravičan zločin, koji bi bio pomalo nevjerojatan da smo ga vidjeli na filmu, desio se pariskoj redakaciji lista Charlie Hebdo, kada su braća Kouachi 2015. godine ubili 12 novinara jer su karikaturama satiričnog časopisa vrijeđali poslanika Muhameda.
Četrnaestorica osumnjičenika za napade na francuski satirički tjednik Charlie Hebdo i židovski supermarket, tek su prošlog ljeta izašli pred sud, više od pet godina nakon krvoprolića koja su šokirala svijet i postavili pitanja o sposobnosti Francuske da sačuva multikulturalno društvo. Može li novinarstvo počivati na vrijeđanju islamske nesklonosti ka ikonografiji i da li je možda potreban nešto mudriji pristup, poput onoga koji je napravljen u filmu “Pod zastavom Muhameda”, u kojem se izbjegavalo prikazati lik poslanika, već kad bi neko razgovarao s njim, razgovarao bi s kamerom?
Teško je biti “prorok” u svom selu
No, šta je perspektiva muslimana koji svoj bolji, zapadnjački način života žele u Europi i šta će imigracija značiti nakon ponovnog masakra i karikatura Charlija Hebdoa? Zatvorski film “Un Prophete (“Prorok”) iz 2009. godine Jacquesa Audiarda je također ugrabio Zlatnu palmu za režiju u Cannesu. Govori o nepismenom zatvoreniku Maliku (Tahar Rahim), kojeg sadistički šef korzikanske mafije regrutira u zatvorsku bandu.
Za Korzikance je i dalje “prljavi Arap”, a muslimani u njemu vide izdajicu. S vremenom, Malik se počinje sve bolje snalaziti u zatvorskom sistemu, a i život s druge strane rešetaka počinje dobivati novu perspektivu kada počne ubijati kako bi preživio.
Francuska je u invalidskim kolicima
Komedija “Intouchables” 2011. godine opustila je atmosferu, spojivši jednog bezobrazno bogatog paraplegičara Francuza i njegovog siromašnog njegovatelja. Film je nastao na osnovu stvarnog događaja, a radnja prati simpatični spoj “trule” pariske aristokratije i “svježe imigrantske” krvi.
U priči u kojoj je jedan Marokanac vratio smisao životu čovjeka u kolicima, mnogi su uvidjeli metaforu za Francusku “s posebnim potrebama”, a film donosi uvid u perfidnu činjenicu po kojoj je suživot moguć ukoliko svako ostane gdje mu je mjesto, po kuturološki i socijalno unaprijed određenim pozicijama.
Charlie Hebdo je jednom naslovnicom parodirao i ovaj film, karikaturom na kojoj Židov gura invalidska kolica u kojima sjedi Arap.
Svijet je na nogama, duge cijevi na ulicama Pariza i Beča, a svako u najnovijim terorističkim događajima vidi sukob civilizacija. Iako ideja terora nad civilnim stanovništvom kao oruđa političke borbe kroz povijest nije samo islamistička nego i lenjinistička, u mutaciju međureligijskog nerazumijevanja uloženo je jako puno truda.
Svaki teroristički akt je dobro planirana i izdašno finansirana akcija centara moći. Ubijanje danas ima sve manje uporišta u religijskim idejama, a sve više u trulom kapitalizmu koji generira kaos.
Slika današnjeg svijeta bit će vam jasnija ukoliko se poput starca u “Mržnji” prestanete pitati tko vjeruje u kojeg Boga. Pravo pitanje je vjeruje li Bog u nas.
