Ova majka već 30 godina na prozoru čeka svoje sinove: ‘Sve si mislim, sad idu ovamo…‘; Ubijeni su u Srebrenici

U obnovljenoj kući Ferida svakodnevno čeka sinove koje je izgubila u ratu i nikada nije preboljela

Od povratka u svoje selo davne 2002. godine, Ferida svaki dan iščekuje svoju djecu, čiji zagrljaj osjeća punih 30 godina, otkako ih je ispratila u spas preko šume, piše Detektor.ba.

“Ja najviše samo sjedim ovdje i gledam kroz prozor. Naročito kad sam kuću napravila jer sve mislim, sad će oni izbit odozdo od kuće i idu gore ovamo. Sve gledam, znaš, gdje mi je donja ova kuća bila, ali nema nikad ništa. Nadao se insan, nadao, dok nisu pozvali mene da idem u Tuzlu da se potpišem. Prvo Dževada našli, pa onda i Vahida. Poslije i braću su tu mi našli”, priča majka Ferida.

Pokušavajući se prisjetiti rastanka s obitelji, kaže kako joj srpanj teško pada jer joj se vraćaju sjećanja na njihove zagrljaje i posljednje riječi koje su joj rekli.

“Kaže, ‘mama, ponesi nam makar kakvog unutarnjeg veša i haljina da tamo obučemo kad dođemo’, Vahid rahmetli. Rekoh, ‘ponijela sam po jednu presvlaku, sve četvorici sam po jednu presvlaku ponijela’. I hajde, tako oni odoše gore uz rijeku, mi niz rijeku“, prisjeća se ona razgovora sa sinom Vahidom, ne sluteći tada da je to zadnji put da će ga vidjeti.

Presvlake je spakirala u torbu s još nekoliko osnovnih stvari i krenula za Potočare sa snahama i drugim ženskim članicama obitelji. Vjerovala je da su suprug i sinovi sigurniji preko šume nego u Potočarima, gdje se i sama uputila.

“Eto, kad smo se u Kutlićima razdvojili, oni odoše u šumu, sve četvorica. Njih trojica s ocem. Braća mi otišla, djeveri i djeverići. Mi u Potočare, i hajd’ – doći će iz šume, doći će, doći će… i dan po dan, nigdje nikoga”, kaže ona.

S dolaskom u Potočare saznala je i da joj je tu otac Smajić Suljo, koji je bio ranjen. Uskoro ga razdvajaju od nje. Njegove posmrtne ostatke, kao i muža Džemala, do danas nije pronašla. Kaže da svaki dan gubi nadu, svjesna da stari i da pronalaska grobnica skoro da nema.

“I eto, otišla sam autobusima trećeg jutra. I kad smo bili u Orlićima, u Sandićima, tu nam šofer rekao ‘izlazite iz autobusa, autobus treba voziti’. Mi kad smo izašli i pogledali tu, pa preko tisuću duša ima naših, stjerali u onu njivu. Tu je Vahid moj bio i brat mi Ferid tu bio, tako kažu. Strijeljali ga u Kravici, ovoga mi mlađeg”, priča majka.

Ferida je u Potočarima ukopala dvojicu sinova – Vahida i Dževada, i trojicu braće – Ferida, Rešida i Izu. Nijedno tijelo nije bilo kompletno, što je najviše boli, jer je sahranila svega par kostiju za svakog od njih.

Marš smrti preko šume preživio je samo najmlađi sin, koji je na slobodni teritorij stigao tri mjeseca poslije pada Srebrenice, u lošem zdravstvenom, fizičkom i psihičkom stanju, prenosi Detektor.ba.