Jednoga dana kada prođe sve, sa neba bodrit ću te. Jednoga dana Zrinja čut ćeš moj glas: Volio te jedan Ultras!
U mom površnom, neki će reći i primitivnom poimanju navijačkog poretka postoje dvije vrste ljudi, a onda i načina na koji doživljavaju nogomet: postoje ULTRASI, a postoje i oni koji to nisu, ili ti svi drugi, sasvim obični ljudi. ULTRASU stoga, katkad uistinu nije lako, ponajviše zato jer se zna osjećati usamljenim i kao da ga nitko ne razumije.
Dok drugi nemaju osobito žive osjećaje, ULTRAS, naime, gori iznutra; on je koktel svakojakih emocija, vulkan koji čeka eruptirati i jedino se tada osjeća potpuno živim.
Za ULTRASA je, razumije se, nogometna utakmica ritual, onaj koji se odvija u strogo kontroliranim uvjetima, u dobro probranom društvu; fanatik ne može i ne smije počiniti onu amatersku pogrešku — ne može i ne smije gledati utakmicu s onima koji je ne proživljavaju na isti način, koji za vrijeme same utakmice pričaju o kojekakvim pizdarijama karakterističnim za kakvu bapsku kavu na placu i slično. Takvo što ubija ULTRASA i gasi onu vatru koja ga pokreće.
ULTRAS, stoga, ne podnosi one koji gledaju utakmice samo zato jer to i svi drugi rade. On mrzi pomodarstvo.
U očima tih običnih ljudi ULTRAS je, nemojmo se lagati, često primitivan i vulgaran; on galami, psuje pri svakom drugom duelu i, razumije se, krv mu kola brže nego drugima često i zbog alkohola.
Da, ULTRAS voli piti jer je, da skratimo stvar, emocija tada jača. Taman onakva kakva treba biti.
Da, tako je: ULTRAS je bomba koja čeka eksplodirati i živi za tih nekoliko sekundi, nekoliko sekundi u kojima se osjeća potpuno živim i slobodnim .Možete si, stoga, misliti da kad nastupi tih nekoliko sekundi, kad padne gol, ULTRAS postaje bezuman. Mislim, gledajte, pričamo o vražjem golu; ne možeš mi gol proslaviti kao da je palo 12 bodova na jebenom Eurosongu.
To je gol, vrijeme kad ULTRAS napušta i ono malo razuma što ga je imao; oči mu se iskolače, žile mu nabreknu kao da ga je netko počeo snažno daviti, dok manijakalno urla ajmo ili ajde, pa ukoliko nije sa sebi sličnima, oni oko njega žive u uvjerenju da nešto s njim ne valja, iako je bliže istini to da s njima nešto ne valja.
Ma, gledajte, kad padne gol, ULTRAS bi najradije iščupao onu vražju stolicu, hitio je u tri pizde materine, pao na koljena, rastrgao majicu, uperio pogled ka nebu te bijesno počeo mahati rukama… I onda, kad prođe tih nekoliko sekundi, kad se emocija samo zakratko utiša, penje se na onu šipku i započinje divljački glasno da glasnije ne može: Šta radim od sebe sve ove godine al nema veze Zrinjski moj Zrinjski Mostar šampion!!!
Klubu sa lentom odan bit ću ja Sve dok tiho teče Neretva Života moga smisao si ti Neki to nikad neće shvatiti Života moga smisao si ti Za tebe živim, Zrinjski ljubavi
