Ultrasi su različiti, ali ih spaja ljubav prema svom klubu, upornost u ostajanju 90 min na nogama po kiši ili na hladnoći, spaja ih toplina koja ih grije dok pjevaju iz sveg glasa, dok spavaju u vlaku koji ih vodi sa gostovanja, spaja ih korteo kroz centar gostujućeg grada, spaja ih jedan sendvič koji će podijeliti njih četvero poslije mnogo sati gladi, spaja ih jedna podijeljena cigareta, spaja ih ona svađa oko rezervne navale koja je promašila odlučujući penal, spaja ih jedan pogled, jedan ideal, jedan jedini mentalitet.
Sve stvari koje nas međusobno spajaju, u isto vrijeme nas odvajaju od ostalog svijeta: od zabrinutih roditelja, od zaprepaštenih rođaka, od uplašenih školskih ili poslovnih kolega, i od netolerantnih profesora ili šefa. Ultras je izlazak, iznenađenje koje ti ukrade osmijeh kad shvatiš da si se izvukao za dlaku. Ultras je i ruka koja te uvlači u vlak koji već kreće. Ultras nije vandalizam ili nasilje bez razloga, on je uporna obrana jednog načina života, koji je pao u krizu zbog socijalnih problema, zbog glupe televizije, zbog diskoteka koje privlače sve više mladih, ali najviše zbog NEOPRAVDANE REPRESIJE.
Biti ULTRAS je sve ovo i mnogo više, emocije i strast koje se ne mogu objasniti riječima ljudima koji to ne žele shvatit, i koji bi svakako rađe jednostavno okrenuli glavu i nastavili živjeti iza jednog stakla, ljudi koji ne bi nikad imali mu*a razbiti isto staklo i ući u naš svijet.