BOEMŠTINA, PIJANKE I BLUD: Zašto film o Tomi Zdravkoviću obara rekorde gledanosti i u Srbiji i u Hrvatskoj?
Simpatija Tome i Silvane nije prerasla u ljubav, što Toma nikad nije prežalio. I u filmu sve se vrti oko njihovog odnosa, oko neuzvraćene ljubavi koja je Tomu odvela na pijanke, kockanje i blud. Ta boemština kao da je najviše privukla današnje mlade gledatelje filma, koji žive u vrijeme korone i najava da nas čeka ekološka katastrofa.
Odakle danas, dvadeset godina poslije smrti, toliko zanimanje za Tomu Zdravkovića. U Srbiji padaju rekordi po gledanosti filma “Toma” s fantastičnim brojkama koje su blizu 700.000 gledatelja, a film ruši i rekorde po Hrvatskoj gdje se odnedavno također prikazuje. Život nekad turbo popularnog pjevača s istim zanimanjem gledaju mladi, koji sigurno za Tomu Zdravkovića prije nisu ni čuli, kao i oni koji ga pamte iz vremena Jugoslavije. Fenomen koji je teško objasniti.
Toma Zdravković rođen je 20. studenog 1938. godine u Aleksincu, mjestu tridesetak kilometara od Niša i 200 kilometara od Beograda. Kao mladić živio je u Pečenjevcu kod Leskovca, grada kojeg oni koji pamte bivšu državu znaju po čuvenom roštilju, ljutim papričicama, mućkalici i pljeskavicama. Ali i po trubačima, etno muzičarima, kafanama i posebnom dijalektu kakvim se ne govori nigdje u Srbiji. Odrastao je u siromaštvu, uz oca Dušana i majku Kosaru i četvero braće i sestara. Jedina nada da se izvuče iz siromaštva bio je odlazak u Leskovac, gdje je upoznao Silvanu Armenulić koja mu je pomogla da kao pjevač nastupi u kafani “Dubočica”.
Kafanski dim
I tu počinje burna priča boema Tome Zdravkovića, posljednjeg jugoslavenskog mita, ispričana i u filmu Dragana Bjelogrlića. Toma je priča o jugoslavenskom snu, onom koji je trebao ličiti na američki. Iz ničega do zvijezda. A kako u Americi svaki san mora završiti s hrpom dolara, ovaj u bivšoj državi imao je mnogo više emocija, a manje para. Iako ih u životu Tome Zdravkovića nije nedostajalo, samo što su nestale u kafanskom dimu. Sada je na redu i televizijska serija u osam nastavaka, koja će do detalja pratiti sve iz burnog života pjevača, njegove ljubavne afere, uspjehe i padove. Kao i propast bivše države, čiji je idol bio i Toma.
“Kao pisac i redatelj ovog filma mogu reći da je to jedna fotografija života. Nazire se ideja koju smo mi imali i tiče se Tome. Samim tim, morali smo napraviti film koji funkcionira po dramskim zapletima. U isto vrijeme ispoštovali smo odgovornost u životu čovjeka koji je imao obitelj i ljude koji su ga poznavali. Pažljivo smo pričali s Tominim bratom, rodbinom, ali u nekim dijelovima morali smo biti filmaši. Toma je volio filmove i mislim da bi mu se ovaj projekt svidio, smijao bi se i sam cijelom filmu”, kaže scenarist Zoran Lisinac.
Prvi album koji je 1964. godine Zdravković snimio nosi naziv “Essagerata” i ima četiri pjesme.
Sam je obilazio beogradske dućane koji su prodavali ploče i gledao hoće li netko kupiti njegovu. Godinu dana kasnije objavio je pjesmu “Buket belih ruža” posvećenu djevojci Slavici, koja ga je prevarila, ali svoju prvu veliku ljubav nije zaboravio ni kada je s dvadeset godina umrla od raka. Nisu ti počeci bili baš previše uspješni, sve do popularnog festivala “Ilidža 1969”, gdje je osvojio drugo mjesto s pjesmom “Odlazi, odlazi”, koja je kasnije snimljena na ploči prodana u 100.000 primjeraka. I onda još jedan nevjerojatni uspjeh s pjesmom posvećenom Mehi Puziću, koja je dosegla 500.000 prodanih albuma.
Srpski Aznavour
E, sad, tko je bio Meho Puzić? Pjevač bosanskih sevdalinki iz Odžaka, bivši zidar, za koga je Toma napisao pjesmu “Majko, majko” koju je Meho otpjevao zajedno sa suprugom Hankom. Za današnju generaciju sve su to nepoznata imena, kao i hit pjevači tog vremena, Hanka Paldum, Lepa Lukić ili Silvana Armenulić. Ta bujna plavuša, zapravo Zilha Bajraktarević, rođena je u Doboju, a zvali su je i kraljicom sevdalinki. Talent za pjevanje imala je po ocu, boemu, kojem je sjedila kao djevojčica u krilu i slušala ga kako pjeva. Kasnije će prolaziti iz kafane u kafanu, a budućeg supruga, tenisača Radmila Armenulića, upoznala je 1959. u beogradskom Grand Casinu. Nije to baš bila sretna veza, jer ju je suprug, s kojim će se vjenčati dvije godine kasnije, varao s drugom velikom estradnom zvijezdom, pjevačicom Lepom Lukić.
Ona muslimanka, on Srbin, što u kombinaciji nije bilo baš svugdje dobro primljeno ni u Titovoj Jugoslaviji, gdje je na van cvjetalo bratstvo i jedinstvo, a unutra je bilo svega i svačega, ponajviše mržnje koja je eskalirala odlaskom Josipa Broza.
Kada se rastala, ta atraktivna pjevačica privlačila je i političare, kažu i Staneta Dolanca. U vrijeme dok nije bila turbo popularna Silvana je šetala jedne hladne noći Leskovcem, gdje je imala nastup i na klupi u parku vidjela mladića kako spava. Tomu Zdravkovića. “Odakle si, što radiš”, pitala ga je Silvana i čula da je mladić sa sela i želi pjevačku karijeru. Pozvala ga je u restoran Hisar u jednom leskovačkom hotelu gdje je pjevala i dala mu mikrofon u ruke. Bio je to početak prijateljstva, koje je oboje dovelo do legendi bivše države. Priča o leskovačkom snu.
Pjevali su zajedno, a Toma je napisao i njen najveći hit “Šta će mi život bez tebe dragi”.
“Na turnejama smo se često susretali po raznim gradovima diljem Jugoslavije, a 1969. smo čak i pjevali u istom bendu. Stalno je bila depresivna i htjela je da joj napišem pjesmu. Ali nisam zapravo znao što. Sve moje pjesme bile su inspirirane ženama koje sam volio i ljubavnim životom, ali bili smo stari dobri prijatelji. Nisam imao inspiraciju. Sve dok jednog dana nisam otišao na piće s prijateljima, bili smo pijani tri dana za redom, a četvrti dan sam se probudio u hotelu, sišao u salon, naručio kavu i napisao sam “Šta će mi život”. Silvana ju je željela i dao sam joj pjesmu. Volio bih da to nikad nisam napisao. Umrla je sedam godina kasnije, kao da se pjesma ostvarila. Bilo bi bolje da tu pjesmu nikad nije snimila. Bilo bi bolje da nikada nije postala poznata. Možda bi bila i sada živa”, govorio je Toma nakon što je Silvana Armenulić poginula 1976. godine u prometnoj nesreći, zajedno sa sestrom Mirjanom. Njihova simpatija nije prerasla u ljubav, što Toma nikad nije prežalio.
I u filmu sve se vrti oko odnosa Tome i Silvane, oko neuzvraćene ljubavi koja je Tomu odvela na pijanke, kockanje i blud. Ta boemština kao da je najviše privukla današnje mlade gledatelje filma, koji žive u vrijeme korone i najava da nas čeka ekološka katastrofa. Odnos njih dvoje donijet će niz osobnih drama, tragedija. A iz svega toga su rađene pjesme koje su stvorile Tomu kao srpskog Charles Aznavoura, u kojima se oplakuju propale ljubavi, dok se pije i pjeva u kafanama koje život znače.
Četiri žene
Toma se ženio četiri puta, ali alkohol je učinio svoje, nije se mogao othrvati zovu kafane i veze nisu dugo potrajale. Trošio je novac i potrošio gotovo sve što je godinama zaradio i na kraju otišao preko Atlantika, u Chicago, gdje živi brojna srpska zajednica. Tamo je upoznao četvrtu suprugu Gordanu, s kojom je imao sina Aleksandra, pa su se 1978. godine vratili u Jugoslaviju.
Napisao je pjesmu “Umoran sam od života” i uspjeh je bio nevjerojatan. Nakon godina nastupa organiziran mu je 1982. godine veličanstven koncert u beogradskom Domu sindikata, gdje je otpjevao svoje velike hitove “Ciganka” i “Prokleta nedjelja”, nakon čega je krenuo na turneju po zemlji. Posljednji koncert, dvadeset dana pred smrt, održao je u Podgorici, već teško bolestan, a da to nitko nije znao. Rekao je publici “ovo je moj zadnji koncert” i svi su ostali u šoku. Umro je u pedeset i drugoj godini, 30. rujna 1991. na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.
“Bio je nepovjerljiv, stalno je imao sumnje. Govorio je da mu je isto živi li u palači ili u sobici. Stalno je bio na ivici. Tražio je slobodu”, rekla je nakon što je pogledala film njegova posljednja supruga Gordana. “Jako je volio živjeti. I nije do zadnjeg dana vjerovao da će umrijeti. Posljednjih nekoliko dana prije nego što je umro, govorio mi je: ‘Molim te, ako mi se nešto desi, uzmi dijete i idi odavde’. Te godine kada smo se vratili ovdje, mislim da je živio život punim plućima, bez obzira na njegovu bolest”, rekla je.
Deset godina je bio potpuno zdrav. Umro je čekajući transplantaciju, na dijalizi, bez oba bubrega, a dva mjeseca pred smrt dao je i posljednji intervju.
“Život je ponekad imao iznenađujuće obrte. Bilo je mnogo neozbiljnosti. Ali za mene je bilo važno da odem na pijacu i kupim svo cvijeće! Osim što bih obradovao prodavačice, najviše bih, zapravo, obradovao one male, nepoznate ljude kojima sam ga poklanjao. Oni će se, siguran sam, cijelog života sjećati Tome Zdravkovića i poklonjenog cvijeća”.
U bolnici ga je nazvao Goran Bregović i predložio mu da zajedno naprave pjesmu. Nekadašnji menadžer nudio je da mu donira bubreg, ali nije dočekao ni pjesmu, ni bubreg. Majka Kosara saznala je za tešku bolest sina kada je već otišao. Volio je Anđelu, Slavicu, Olgicu, Danku, Nadu, sve žene o kojima je pjevao. Za sebe je govorio “ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i alkoholičar, ali u suštini i to je dio onoga što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Jedino muzika može da me ispuni do kraja. Od nje živim i za nju živim”.
