Većina vihovićkih prozora okrenuto je prema gradu i bjelopoljskoj kotlini, uglavnom uvjetovano položajem mjesta. Pogled sa njih prema okolnom planinskom vijencu u ove zimske dane oslikan svjetlo- srebrenastom bojom, Rošci i Pločno okićeni snijegom, put prema Rujištu vijuga kao zmija kamenjarka. Sve je idilično i prozračno, prvi behari prkosno proviruju iz prančioka vihovićkih vrtova, nadaleko poznatih i bogatih svim vrstama voća i povrća, obrađenih vrijednim težačkim rukama mještana. Sve bi bilo predivno, ali naviru uspomene ratne prošlosti. Dvadeset treći veljače neizbježno nas vraća u devedeset treću kada ovaj ponosni, domoljubni kvart nadvi crni oblak sudbine. Taj dan životima platiše svoju odlučnost za odbranu doma, kraja i naroda svog petorica bojovnika od kojih njih četiri žitelji Vihovića, sva četiri porijeklom iz župe Goranci.
Vjekoslav Marić
Radoslav Crnjac
Davorin Džidić
Dragan Lazić-Džidić
Anto Pranjić iz Žepča
Veliki broj njihovih suboraca bi teško ranjen. Idući na smijenu svojim iscrpljenim prijateljima na sjevernoj bojišnici autobusom, tragično doživiše kalvariju. Vijesti su stizale nepotpune, nije bilo jednostavno, imati točna saznanja, ali zlosutni tamni oblak iznad Rošaca polagano se kretao put Planinice i kao da zastade bacajući sjenu na vihovićki krajolik, kao da je i sam htio pokazati poštovanje i tugu za poginulima.
Gledam Vjekinu kuću, druga do moje, gledam krovove Crnčevih i Džidica kuća, sve u par stotima metara jedna od druge. Dim iz njh vijuga u susret crnim mislima oblaka koji još nepomično miruje, spreman i sam suzu da pusti.
Odjednom ugledah kako mi pred kuću dolazi Nana Vjekina, ide prema meni, znam šta će me pitati,sigurna je da bih mogao nešta pouzdanije znati. Razmišljam šta joj odgovoriti odgovoriti, dali reći što znam ili okolišati.
“Jesi li išta čuo, govore nešto se desilo, tate još nema, a trebao je stić” Upita me drhtavim glasom.
“Nana draga, iskustvo mi govori da se desila pogibija, daj Bože da nisam u pravu, idi kući materi i svojima, neko će doć i reći sve”
Ispriča se, znala je da sam tih dana i sam se u postelji oporavljao od svojih tegoba, ode ne pusti suzu, tvrda Kubatova raca, mada sam joj u očima vidio puno manji tračak nade od crnih misli koje su je obuzele.
I tako je vjerovatno bilo i u drugim kućama vihovićkih stradalnika, taj dan je umjesto smirajem, Vihoviće i okolinu na svom kraju obilježio neponovljivim tužnim i nezaboravnim biljegom. Naredni dani bijahu preteški ali dostojni trenutka, suborci i rodbina dostojno ispratiše svoje najmilije, naše heroje, branitelje doma i naroda svog. Branili su i Hrvatsku ma kako god ko to sada vidio i tumačio.
I evo danas na 32. obljetnicu, puno je toga drugačije, tada nejač poginulih bojovnika postaše ozbiljni i uspješni ljudi i žene, koji stekoše svoju djecu i obitelji. Očekivano, nisu ni trun iznevjerili karakter, domoljublje i ljdskost svojih poginulih očeva, naprotiv. Uskraćeni za očinsku ljubav, brigu i milovanje, postaše primjer u svojim sredinama. Nihove hrabre matere preuzeše tegobne obveze i hvala Bogu odradiše ih najbolje, one samo znaju kako su to postigle.
Obećanja nadležnih sa njihovog posljednjeg ispraćaja k’o i sve u životu imaju svoje lice i naličje, nikad dovoljno vraćenog duga za veličinu žrtve. Po kazivanju, neki i teže ranjeni iz ove tragedije nisu ostvarili zaslužena prava.
Danas k’o i svake godine obitelji suborci, rodbina i prijatelji obilježiti će dan, obljetnicu pogibije Nema već dugo Mate pa nema Džinksa, Miran onemoćao, vrijeme čini svoje, ali doće oni koji mogu i koji ih nose u srcima.
Naš fra Luka neće falit, Jozo i Ivanka, Pele i Faca, Ljuba, Džida i još dosta drugih, nikad puno, a nikad malo, ali dostojanstveno i s poštovanjem. Gogo i Slaven i drugi nihovi bližnji će zasigurno kao i do sada svoju ulogu časno ispuniti.
Sigurno je jedno, Vihovićki domicilni i doseljeni puk danas treba i hoće odat poštu svojim palim bojovnicima kao i Anti koji sa njima pogibe. Hoće li se u našem kvartu ikad po njima i drugm poginulim išta se zvati, to na obraz onima čiji je to posao da odluče.
Hladni mramorni spomenik na “kružnom” licem okrenut prema Vihovićima, ovih dana bit će nanovo okićen u znak zahvalnosti svima koji i prije i poslije ove obljetnice, imaju svoje, dadoše život za ovu današnjicu, ma kakva ona bila.
Svakako njihova žrtva obvezuje da mi živi s njom u mislima budemo u obvezi graditi je sto boljom.
Počivaj te u miru, zaslužili ste ga svojom žrtvom u obrani doma i hrvatskog puka. Vaš čin zasigurno osigurao Vam je mjesto u Kraljevstvu nebeskom.
Vinko Marić
Udruga Goranačko blago
