Vitomir Miles Raguž bio je hrvatski i bosanskohercegovački diplomat tijekom i nakon Domovinskog rata, a sudjelovao je na jednom od panela konferencije upriličene u povodu zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO saveza u Daytonu, gdje je komemorirano 30 godina od potpisivanja Općeg sporazuma za mir u BiH prije 30 godina.
Nedavno, prije održavanja ovoga skupa, u javnost je procurio, odnosno deklasificiran je jedan od dokumenata, točnije bilješki američke državne tajnice Madeleine Albright iz 1995. godine, koja itekako potvrđuje tezu koju je, čak i u nedostatku takvih “dokaza”, u knjizi “Tko je spasio Bosnu” postavio i razradio upravo sam Raguž, piše Večernji list BiH.
Kako se približava trideseta obljetnica vojne operacije “Oluja”, ponovno je na površinu isplivala ključna tema o ulozi Hrvatske, HV-a i HVO-a u spašavanju Bosne i Hercegovine.
Novi, upravo deklasificirani dokument iz arhiva Clintonove knjižnice, memorandum Madeleine Albright, koji datira dan prije početka Oluje, jasno pokazuje da je američka administracija u jednom trenutku prihvaćala scenarij podjele BiH na dva dijela, u skladu s ranijim dogovorima između bošnjačkog i srpskog vodstva.
To je bila politička realnost u kojoj je BiH već tada bila na rubu razdvajanja, a jedini stvarni čimbenik koji je mogao spriječiti takav razvoj događaja bila je odlučna vojna intervencija Hrvatske i institucija Herceg Bosne.
Oluja…
Vitomir Miles Raguž, koji je tezu o hrvatskoj ključnoj ulozi u spašavanju BiH iznio još u svojoj knjizi “Tko je spasio Bosnu”, ovom novom potvrdom samo dodatno učvršćuje svoju tvrdnju. Prema njegovu promišljanju, bez Oluje i hrvatske vojne intervencije, do 1997. Bosna i Hercegovina bila bi podijeljena na dva dijela, temeljeno na prethodnim sporazumima i planovima koji su se ticali podjele i izmjena stanovništva.
Memo M. Albright otkriva da je politika SAD-a uključivala dvostruku strategiju – s jedne strane podržavati jačanje Bošnjaka kroz ukidanje embarga na oružje i zračne napade, a s druge strane poticati Srbe na prihvaćanje podjele i mogućeg referenduma o neovisnosti u dvije godine. Takav plan uključivao je i, kako dokument navodi, “nezamislive” izmjene stanovništva, što je dio onoga što se danas naziva etničkim čišćenjem. Ipak, u tom dokumentu, koji detaljno razrađuje moguće scenarije, hrvatska vojna intervencija – koja će uskoro promijeniti tijek rata – uopće nije spomenuta kao mogućnost.
Upravo ta činjenica pokazuje koliko je Oluja iznenadila i same Sjedinjene Države, prisilivši ih na brz preokret i revidiranje svoje politike prema regiji. U knjizi “Tko je spasio Bosnu” Vitomir Miles Raguž razlaže detalje koji jasno pokazuju kako je hrvatska vojna intervencija bila ključni faktor u promjeni ravnoteže snaga na terenu.
Prema njegovim riječima, preokret u Bosni i Hercegovini tijekom 1995. godine ostvarili su primarno Hrvatska vojska i HVO, dok je mnogo manje važnu ulogu imala Armija BiH. Ova vojna dinamika bila je presudna za zaustavljanje srpskog ekspanzionizma, čime je sačuvan integritet Bosne i Hercegovine i otvoren put za mirovne pregovore.
Što se tiče američke politike, Raguž ističe da je Washington dugo oklijevao i bio pritisnut složenim diplomatskim okolnostima. Međutim, SAD je na kraju odlučio pružiti tihu, ali odlučnu podršku Hrvatskoj, uključujući obavještajne podatke i političku logistiku, smatrajući Hrvatsku jedinim održivim saveznikom koji može vojno zaustaviti srpsku ekspanziju i spasiti BiH.
Washington Post
Ovaj stav odražava se i u uvodniku Washington Posta iz kolovoza 1995., gdje se Hrvate prikazuje – ne kao problem, nego kao rješenje za uspostavljanje vojne ravnoteže. Raguž također iznosi da su poslije Oluje i uloge Hrvatske, diplomatske inicijative poput Daytonskog mirovnog sporazuma bile zapravo samo “popunjavanje diplomatskog puzzla” čije je vojne temelje već postavila Hrvatska vojska i njezini saveznici.
Upravo zahvaljujući toj činjenici mir u Bosni i Hercegovini mogao je biti formalno uspostavljen nakon godina sukoba i razaranja. Važno je napomenuti da je hrvatska uloga često bila zasjenjena političkim kontroverzama i sudskim procesima protiv hrvatskih zapovjednika, što je dovelo do iskrivljene percepcije događaja. No, kako Raguž naglašava, vojni i strateški doprinos Hrvatske u ključnim trenucima rata ne mogu se osporiti jer je upravo on bio temeljni kamen za spašavanje BiH.
Ova nova perspektiva koju donosi dokument Madeleine Albright i analize Vitomira Milesa Raguža pružaju nam mnogo jasniji i kompleksniji uvid u zbivanja iz ljeta 1995. godine. Pokazuju da je, unatoč različitim međunarodnim interesima i planovima, hrvatska intervencija bila ključni faktor koji je spriječio podjelu Bosne i Hercegovine, rat je doveo do svog završetka.
Bez Hrvatske i Oluje današnja BiH ne bi izgledala onako kako danas izgleda. Spas je došao upravo zahvaljujući odvažnosti i vojnoj spremnosti Hrvatske, kao i diplomatskoj podršci koja je to omogućila.
