No, da nisu tadašnji komunistički vlastodršci činili nepravdu samo Hrvatima pokazao je jedan drastičan primjer uništenja ljudi, na jednom siromašnom mladiću jer su komunisti gledali što će njima pasti u džep, a ne obazirući se na sirmašne i one bez političkog utjecaja. A toga mladića zapostavljali su zato što nije imao oca i bio je iz obične obitelji. Vladimir Skočajić Taramba je jedan od najvećih primjera kako se iz “Veleža” htjelo odstraniti one talentirane ne mareći za njih, a na njihovo mjesto dovesti kretene.
Ali srećom nepravda je ispravljena te se Skočajić našao u “Veležu” više igrom slučaja nego ljudskim poštenim nastojanjima. I tada su za “Velež” došle trofejne godine, te je Skočajić u svim narednim godinama bio odličan, a suigrači su ga iz nekog poštovanja a i zbog njegovog nogometnog umijeća s pravom prozvali “tata”.
On je imao već dvadeset i dvije godine te je bio na nekoj posudbi; čini se “Iskra” iz Stoca, te “Borac” Čapljine. Za njega se igrom slučaja ali i svojom inteligencijom založio da dođe u “Velež” stanoviti Milan Kovačević Gringo, u mostarskim boemskim krugovima poznat i kao “kralj pokera”.
Gringo je bio inteligentna osoba, po zanimanju pravnik, ali po slobodnoj volji pokeraš i veliki ljubitelj nogometa. Kada je trenerom “Veleža” postao odlični stručnjak i odličan čovjek Vukašin Višnjevac Vule, Gringo je saznao da se traži pojačanje jer je ekipa bil “demontirana”.
I onda on jednog prijepodneva u hotelu “Bristol” prišao Višnjevcu te mu se obratio svojom elegancijom i rječitošću, te mu pripomenuo da postoji spreman igrač, komu su činjene nepravde, te da za njega ne treba davati novac, a bio bi sigurno pojačanje. Višnjevac je, kada je čuo da se radi o Skočajiću, odmah rekao da je vidio toga igrača kako igra te da je bio zainteresiran za njegove usluge još dok je bio trenerom FK “Sarajevo”.
Dalje je sve išlo svojim tijekom; Skočajić je došao na trening, Višnjevac je bio zadovoljan, ali je imao uvjet za ispuniti da bi se potpisao ugovor, a to je bio da položi maturu.
Naime, neodgovorni Skočajić, kao tadašnji devetnaestogodišnjak koji je završio četvrti razred Srednje građevinske škole, umjesto da ide na maturu otišao na more, s mišlju “tko šiša maturu”. No i tu je “uletio” Milan Kovačević Gringo; osobno je poznavao profesora Hadžovića, koji se poslije i založio da se organizira polaganje mature. To je tada trebalo nešto “sitno” i uplatiti te je to uradio “kralj pokera”.
Za dva mjeseca Vladmir Skočajić Taramba je bio spreman; maturu je položio vrlodobrim uspjehom i stekao zvanje građevinskog tehničara, što je ravno današnjem inženjerima. Ostalo je povijest; odlična nogometna karijera, veliki trofej Kupa, te nakon nje postaje trenerom svih selekcija, u tad već obnovljenom HŠK “Zrinjskom” i omiljen je kod navijača svih boja, ne samo u Mostaru nego i široj regiji.
Nastavit će se…
Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in
