POLAKO PUSTOŠI MOJ GRAD
Polako pustoši moj grad
iz gnjezda odlaze mnogi tići
pitam se stalno grade moj
dokle ćeš samo ovako stići.
Nad gradom Kula ko svjedok stoji
kamen joj kvase hladne kiše
odlaske sinova svojih broji
i tužnu priču o tome piše.
Ulične lampe jedva svjetle
grad je prekriven tupim mukom
u sobici majka pogleda tužna
piše pismo drhtavom rukom.
Vrati se sine na ognjište svoje
majčine suze te preklinju , mole
vrati se na svoj kamen i budi
dika i ponos zemlje Hercegove.
Dođi mi sine majka vapi
ovde je dite tvoje misto
bez tebe sve je prazno i pusto
a bagrem više ne miriše isto.
Probudi se svijete zar te ne bole
gorke suze iz majčina oka
zar ne vidiš da s njom plače Nebo
i Neretva hladna – duboka.
Sa suzom u oku Kulu gledam
pitam se dali je tužna sada
dok gleda odlazak sinova naših
i prazne ulice malenog grada…
Ljiljana Tolj
