Kao jezoviti šapat, u kosti se uvlači studeni. U ratu, kada misliš kako je svaki dan posljednji, emocije su jače, a ljudi međusobno prisniji. U ratu, ne možeš ne pričati sa susjedom „do“ , jer ti susjed „do“ čuva leđa.
U ratu te ne zanima ima li onaj uz tebe sve zube ili diplomu. Zanima te – ima li srce. Zanima te hoće li te ostaviti ako budeš ranjen ili će te na leđima nositi do prvog zaklona. Zanima te, hoće li s tobom podijeliti gutljaj vode, koricu kruha ili metak. U ratu, kada ti meci zazvižde oko ušiju, svi smo vjernici. Bože, čuvaj ga, čuvaj je, čuvaj me…
Vjerujem kako nema Vukovarca koji na neki način u Domovinskom ratu nije osjetio patnju bilo kakve vrste, a kako je preživio nakon toga, samo on/mi znamo. Naravno, bilo je rata i izvan Vukovara, groznog rata, strašnih zločina je bilo, puno gradova i sela za nabrojiti, premalo suza za oplakati.
Svatko se nosi sa svojom tugom onako kako zna i umije, to shvatimo tek kada i sami osjetimo duboku bol ili doživimo osobnu tragediju.
I zato (zbog toga) mi hodamo. Hodamo putem kojim su oni prošli, putem kojim su odvedeni, putem koji su branili. U mislima evociramo sjećanja, prepuštamo se žalovanju i sjećamo se njihovih lica i djela. I taj jedan mjesec, taj jedan, studeni, zauvijek će biti studeni 1991. Zato molim vas, kada dolazite podignite zastave visoko. Oni su to zaslužili.
