Mladež jednoga sela okupljala se svake nedjelje kod crkve, a to je bila najbolja prilika da se upoznaju i zbliže. Zato se najčešće zagleda momak i djevojka iz istoga sela, jer se bolje poznaju, a i njihovi su roditelji u tom slučaju zadovoljniji. Narodno je shvaćanje da od poznata zelja boli glava, a od nepoznatoga i srce i glava, pa je zato najbolje brati zelje oko sebe. To potvrđuju ovi narodni stihovi:
»Smrti moja, umori drugoga
Nemoj mene ni komšije moga,
Od meleza lipšeg beza nema,
Od komšije dražeg dragog nema.
Moj se komšo oko dvora vije
Ko no svila oko kite cmilja.«
U selu se momak i djevojka upoznaju u svakodnevnom životu i radu te se zagledaju jedno u drugo. U stara vremena više se gledalo da je momak od dobra roda i plemena, da je pošten i radin te da ima o čemu da radi. Djevojka je morala prije svega biti poštena, sposobna za rad i da su joj roditelji dobri, a osobito majka. Tijekom vremena mijenjalo se shvaćanje o vrijednosti momka i djevojke. Sve je više izbijala u prvi plan ljepota, a onda poštenje i imovno stanje.
