Prijedlog rezolucije vladajuće “semafor” koalicije o Bosni i Hercegovini, poslane u Bundestag, u kojoj se podupire europski put BiH, a za prijetnje suverenitetu zemlje, blokade i podjele optužuju vodeći srpski dužnosnik Milorad Dodik, ali i hrvatski Dragan Čović, samo je podsjetnik da u odnosu Hrvatske prema BiH i stavovima drugih država o tome ima još puno posla, piše Večernji list BiH.
Ona nije kraj, kao što kraj neće biti ni održavanje izbora u susjednoj zemlji i bez promjene izbornog zakona, već jedna faza u igri u kojoj ima puno aktera.
Sporna veza s Dodikom
Pogrešno bi bilo gledati prizmu (i) njemačke politike prema BiH i odnosu Hrvatske prema toj državi kroz događaje od prije nekoliko tjedana ili mjeseci, ili govoriti o nekakvom porazu hrvatske diplomacije, jer je riječ o duljoj igri, vrlo često frustrirajućoj. Dijelom je ona rezultat neznanja – nije jedan hrvatski dužnosnik ili diplomat rekao kako iznova mora objašnjavati specifikum BiH kolegama iz drugih država.
Drugim dijelom riječ je o stavovima koji su duboko ukopani u vanjske politike te ih se, kao zakonom spojenih posuda, veže uz druga trusna područja. Stoga dobri poznavatelji prilika kažu kako je nužno otvoriti još izravniji kanal komunikacije s Amerikancima te ga voditi na višoj razini.
Na tome hrvatska strana radi, doznaje se, svjesna da sama bilaterala s Berlinom nije dovoljna. Osnaživanje dijaloga s Washingtonom, jači angažman Amerikanaca, otvoren i jasan dijalog i razmjena u kojoj bi se došlo do jačeg zajedničkog stava, imao bi utjecaja i na Berlin, koji bi tada imao drukčije stavove. Dok Washington potpuno ne prihvati tu ideju, teško da će se išta promijeniti u Berlinu.
Washington ide u tom smjeru, točnije bi bilo reći da se počeo pomicati u tom smjeru, no nova geopolitička situacija tjera i njega da ocjenjuje tko je eventualno na ruskoj strani. Bošnjaci su tu odigrali dosta jako i odlučno, odmah su se svrstali kao saveznici, za euroatlantske integracije, i pokazali lojalnost.
Sama rezolucija zastupnika Bundestaga, koju su kritizirali i premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, dijelom je plod zastupnika koji su više, a neki i izravno vezani za bošnjačku scenu ili su zastupnici bošnjačkog porijekla, i to je nova realnost.
No ta nova generacija političara u parlamentima i vladama europskih zemalja, čiji su roditelji izbjegli iz ratne BiH, nije element za zapostaviti, ali njezin značaj ipak nije krucijalan. U ovoj situaciji u središtu problema je pitanje balansa, i to na cijelom Balkanu. Kao što je pod povećalom balans srpskog i kosovskog entiteta, tako je u BiH u pitanju balans Republike Srpske i hrvatsko-bošnjačke federacije koji – ne funkcionira.
Zapad izrazito želi da on profunkcionira, i zbog balansa prema drugom elementu, no mnogi upozoravaju na to da radi krivo. Nijemci su i dosad bili posebno tvrdi i zatvoreni oko tog stava koji ne da nije doveo do veće stabilnosti, nego do stalnih problema.
Saga će se nastaviti – bit će implementacija izbora i rezultata, ali se i dalje mora nastaviti s reformom izbornog zakona jer to nije tema koja će nestati. Uostalom, i na Zapadu vide da se Hrvate ne može diskriminirati i izbaciti iz institucija. Glavni argument Njemačke i podloga za njezin stav je to da je trenutačno Dragan Čović preblizak Miloradu Dodiku, a to razbija balans koji žele postaviti. Njihova je logika da se, daju li mu nešto više, boje da će s Dodikom ići protiv bošnjačkog elementa i stvoriti disbalans koji oni, kako sada, tako i općenito od Daytona, ne žele. Dodatno, sada sve to još stavljaju u kontekst nove geopolitike gdje je jasna poveznica Dodika i Beograda s Rusijom.
Resetiranje odnosa
Hrvatska ne odobrava te poteze i smatra da je upravo bošnjačka politika ta koja na neki način tjera prema Dodiku. Vlada sada pokušava relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata kako bi omogućila da se resetiraju, a u tom resetiranju da se napravi iskorak da se omogući da Hrvati mogu izabrati svoje legitimne predstavnike. U nekim sredinama se to uspjelo uhvatiti, ali ipak ne dovoljno.
Treba reći i da pozicija Hrvatske nije uvijek bila ovakva kao danas – primjerice, za predsjednika Stjepana Mesića o toj su temi stizale potpuno drukčije poruke. Za Hrvatsku, ali i za Hrvate u BiH, bilo bi izrazito pozitivno da jaki glasovi zagovaranja promjene izbornog zakona, odnosno nediskriminacije Hrvata, dolaze i s lijevog spektra, čime bi se pokazalo da nije riječ o favoriziranju jedne stranke, HDZ-a BiH, već da je riječ o narodu.
Podrška i inicijative koje ne dolaze samo iz sestrinske stranke HDZ-a BiH dale bi veću težinu toj temi. No, upozoravaju naši sugovornici, način za to nije u konfrontaciji ni prema SAD-u ni prema NATO-u, jer takvi argumenti samo su voda na mlin onih koji će reći da će Hrvati biti na strani proruskih snaga u BiH, što svakako donosi štetu.
