ZAPLAKAT ĆU, JER PIVATI NE MOGU
ZAPLAKAT ĆU, JER PIVATI NE MOGU
Nje moje tilo kod svojega doma,
al je duša tam’ di triba biti,
kad se vratim past ću na kolina,
svetu grudu tada poljubiti.
U ruku ću uzet grumen zemlje,
a u drugu uzet ljuti kamen,
prislonit ih tad na svoje srce,
da ositi svoga roda znamen.
Na grobove tada ću otići,
pokojnima upaliti sviće,
pomolit se za njih dragom Bogu,
zaplakat ću, jer pivati ne mogu.
Iz groblja ću poći domu svome,
zaključanom, trnjem zaraslome,
ne čeka me više majka stara,
svome sinu vrata da otvara.
Škripe vrata, a bol dušu steže,
tu je prošlost što me za se’ veže,
tu su moje drage uspomene,
prazna kućo, evo tebi mene.
Katarina Zovko Ištuk
Mostar 08. lipnja 2022.
