Kuga je za srednjovjekovne ljude bila najstrašnija poznata bolest, koja ubija ljude na veoma surov i bolan način. Ljudima su masovno oticali limfni čvorovi, što je bilo veoma bolno, a koža im je tamnila – i to su samo neki od vidljivih simptoma koji su plašili stanovništvo.
Zloslutnoj atmosferi doprinosili su i tadašnji liječnici koji su se ogrtali crnim plaštom i nosili masku sa dugačkim kljunom poput ptičjeg. Razlog zbog kog su nosili ove maske leži u zabludi o porijeklu bolesti.
U periodu izbijanja burbonske kuge – pandemije koja se vjekovima ponavljala u Europi – gradovi zahvaćeni bolešću angažirali su liječnike protiv kuge. Oni su prepisivali lijekove za koje se vjerovalo da su zaštitna sredstva na osnovu iskustava, ali i obdukcija koje su radili, a izvodili su ih noseći maske.
Početak nošenja ovog kostima vezuje se za Čarlsa de Lormea, liječnika koji se brinuo o zdravlju mnogih europskih vladara tijekom 17. vijeka, uključujući i kralja Luja XIII i Gastona od Orleana, sina Marije de Mediči. Njegova, i “uniforma” drugih liječnika, uključivala je kaput premazan mirisnim voskom koji je bio povezan sa čizmama, košulju sa nekom vrstom kapuljače, šešir i rukavice od kozje kože. Također su nosili i štap kojim su okretali i sklanjali žrtve.
Posebno neobičan bio je način kojim su štitili lice: nosili su masku koja je imala otvor za oči (poput naočala) i dugačak kljun i koja je bila ispunjena parfemom od mješavine biljaka. Maska je imala dvije rupe blizu nosnica koje su omogućavale disanje, ali i podnošenje jakog mirisa biljaka kojim su bile premazane ili obložene.
Uzrok kuge je bakterija Yersinia pestis, koja se prenosi sa životinja na ljude ili putem uboda buhe, također kontaktom sa kontaminiranom tečnošću ili tkivom i kapljičnim putem – odnosno kihanjem i kašljanjem zaraženih osoba. Međutim, tadašnji liječnici su vjerovali da se bolest širi zrakom – a mjera za stupanj zatrovanosti je bio neprijatan miris – maizma. Oni su vjerovali da taj zrak stvara neravnotežu u tjelesnim sokovima.
Kako je najdominantniji bio neprijatan miris, oni su vjerovali da se u njemu krije i uzrok, pa su se od njega štitili jakim parfemima. Osim sopstvene zaštite, vjerovalo se da jakim mirisima mogu da se “dezinfikuju” područja zaražena kugom.
Liječnici su punili svoje maske mješavinom od više od 55 biljaka i drugih komponenti, poput mesa nekih životinja koje su sitnili da bude u obliku praha, cimeta, mirte i meda. Te mješavine su im bile kao neka vrsta “filtera”. De Lorme je smatrao da dužina kljuna daje dovoljno vremena toj mješavini da “ubije” kugu, prije nego što ona dođe do nosnica.
Čak tri velike kuge su “gutale” ljudske živote prije nego što je uzrok konačno otkriven. Justinijanova kuga, koja je harala od 541. do 750. godine, a koja je dnevno ubijala oko 10 000 ljudi. Crna smrt, koja je između 1334. i 1372. izbrisala trećinu Europljana i nastavila povremeno da se pojavljuje; i Treća Pandemija koja je opustošila veći dio Azije između 1894. i 1959 godine.
Na kraju, odjeća liječnika protiv kuge – kao i njihove metode – nisu imale veliki značaj. “Nažalost”, piše povjesničar Frenk M. Snuden, “terapijske strategije tadašnjih liječnika veoma su malo uticale na to da produže život, olakšaju patnju ili izliječe”.
Ti liječnici protiv možda su odmah znali o čemu se radi, ali sve do otkrića bakterija i modernih antibiotika, njihove metode i kostimi nisu mogli da pruže pravu zaštitu od bolesti.
