Nažalost, posljednjih dana smo svjedoci, usudim se reći zadnjeg čina propadanja Aluminija. Nekoć jedna od najboljih i najvećih tvornica na ovim prostorima poklekla je pred nagomilanim dugovima. Dugovima koji su se mogli riješiti… Samo da je bilo malo razumijevanja i dobre volje…Ipak, sada je kasno, i gašenjem Elektrolize, budućnost ovog mostarskog giganta je upitna. Za ponovno pokretanje pogona i otplatu prethodnih dugovanja potrebni su novci koje u ovom trenutku nitko nije spreman uložiti u tvornicu čiju sudbinu kroji politika i nacionalna prepucavanja. Poznato je da je Aluminij uvijek bio trn u oku Sarajevu i da je bilo samo pitanje vremena kada će ga uspjeti uništiti. Čitajući novinske natpise ovih dana, ne mogu se ne zapitati kako to da su za sve što ne valja u Bosni i Hercegovini krivi Hrvati? Pa tako i za propast Aluminija. Kad god stvari krenu krivo, to mora da je zbog Hrvata.
U slučaju Aluminija pretežno sarajevski mediji po starom isprobanom receptu nalaze Hrvata kao žrtveno janje u liku i djelu gospodina Mija Brajkovića. Prilično bijedan i nesmotren pokušaj s obzirom na to da se radi o najuspješnijem direktoru Aluminija i glavnom “krivcu” što se Aluminij digao iz pepela nakon rata i praktički bio jedina tvrtka na ponos i diku Bosni i Hercegovini. No koga briga za sve to?! On je kriv što je održao Aluminij na životu. On je kriv što je sredio povoljniju cijenu struje. On je kriv što je pošao u mirovinu prije desetak godina. On je kriv što je ostavio Aluminijev račun u plusu. On je kriv što je dobio priznanje ” Menadžer novog milenija Jugoistočne Europe”. On je kriv jer… Ma jednostavno, kriv je jer je Hrvat. Pogotovo, jer je uspješan i vrlo sposoban Hrvat. Zaista patetičan pokušaj kako bi se skrenula pozornost s pravih krivaca i onih koji su svjesno gurnuli Aluminij u propast. Patetičan je to pokušaj, pa i pomalo glupast. Okrivljuju čovjeka koji je na odlasku ostavio račun u debelom plusu i koji s poslovanjem Aluminija nema veze već desetak godina. Senzacionalno cure izvješća Financijske policije BiH koja mu na teret stavljaju smiješne optužbe. Smiješne, ali s opasnim namjerama. Ne treba biti puno pametan za zaključiti odakle cure informacije i s kojim ciljem. Pročitavši optužbe, opet sam se zapitao o intelektualnim sposobnostima elite iz Sarajeva koja je glavni režiser ovog procesa. Pa zar netko uistinu misli da je Aluminij propao zbog Swarovski kristala i stana u Mostaru?! Tvrtka koja je po prihodima bila jedna od najjačih u regiji je pala zbog cca 200 tisuća maraka?! Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Nekima su upitni i bonusi koje je uprihodio gospodin Mijo Brajković. Pa gospodo draga, menadžerski bonusi su sasvim normalna stvar diljem svijeta i na kraju krajeva sve je bilo prema pravilnicima i ugovorima tvrtke.
Poanta svega ovoga je da se za neuspjeh i krah Aluminija ne bi trebalo optuživati čovjeka koji ga je toliko puta oživljavao i toliko vremena držao na životu u dosta nepovoljnijim uvjetima nego što su danas. Krajnje je vrijeme da odgovorni, ma kako se oni zvali i na kakvim pozicijama bili, napokon odgovaraju za svoja nedjela. Zato pustimo čovjeka da uživa u svojoj zasluženoj mirovini, a prave krivce dovedimo pred lice pravde. Recept je jednostavan. Nema potrebe gledati poslovanje Aluminija prije 20, 30 godina. Zadnjih 10 godina su stvari krenule nizbrdo i vrijeme da se sazna zašto. U kakvoj državi živimo, ne bi me začudilo da vidim natpis u novinama: “Mijo Brajković-kriv što je pošao u mirovinu”. Ruku na srce, morao bi se složiti s tim naslovom. Da je Mijo Brajković još u Aluminiju, 900 Mostaraca bi još imalo posao.
Petar Vujević
