U nekom portugalskom, građanskom zakonu, navodno, i dan danas, postoji “Uredba o zabrani pražnjenja noćnih posuda”, zaostala od minulih vrimena, u kojoj se, između ostalog, strogo zabranjuje pišanje po spomenicima, pljuskvanje tuta sa prozora na ulicu i sl. Ojmisusovo!
Čovik bi pomislio da je takvo šta pogrdno i pomisliti za civiliziranu, kulturnu Europu.
Taman posla!
Upućeni znaju kako je ta dična Europa do jučer, štono kažu, osobnu higijenu držala bezbožnom, poganskom rabotom.
U usporedbi s tim, drveni klozet iza kuće, ili negdje u vrtlićku, po selima, zvuči otmjeno.
Istinabog, nije da se baš puno njih dizalo po noći i šetalo vani.
Bilo kako bilo, tuta pod krevetom, bila je osnovni inventar svake kuće, ne samo na selu, nego i u ciloj Europi.
Čim je sazrelo vrijeme, za tili čas, svi su već imali zahod, toalet ili WC, unutar zidova doma.
Poneko đuturumče, skeptično sparam čudnog modernizma koji im se, iznebuha, survao na spokojne živote, žestoko se bunilo.
Bezuspješno, dakako.
Jedan se, kažu, toliko bunio protiv ludog modernizma da se cila obitelj poklala i izašla na rđav glas.
Svi za gradnju toaleta samo dida obrlatit za amena Boga.
Neda, pa neda.
Na kraju ga ipak sagradiše.
Iz prkosna protesta, did ga nije koristio, premda je, kao već bolestan đuturum, imao problema s mjehurom.
Jednoč ti tako bijo prolom oblaka, kažu.
Buretina, kišetina… Studeno da nemere studenije…
U gluvo doba noći, čuje ti baba škripu vrata, pa skoči iz postelje.
Na ganjaku, did stenje ušuškavajući se u kožun.
– Misusovo! Diš ti u ‘vo doba? – šapće baba zabrinuto i u čudu.
– U klozet, bora ti tvog, jadi drugo! – obrecnu se osorno i svadljivo.
– Bog te pomoga, pa imaš tute klozet. Nemoš od ruga da te kogod vidi, jadan ne bijo!
– Od ruga!
Viknuo je to toliko gnjevno da sritnoj babi srce ušćuknu.
– Pa, ko je vidijo srat u kući, bora ti živa, de…puu…!
Ostao je dosljedan tvrdoglavo odbijajuć tu modernu “kulturu sranja u kući”.
Štoviše; svaki put, kad bi ‘kogod, prid njim, izgovorio pogrdnu rič “klozet”, on bi pljunuo: “Pljujem van na to i na taku kulturu, puu..”
Živa istina, kažu…
