Živa istina kažu: Imaš li ti, mali, ćaću?

U’no ratno vrime, jedna se mnogobrojna, ercegovačka obitelj nakratko boravila u metropoli, kod svojizi.
Među njima i mali četverogodišnjak, za sveosve zaljubljen u Tomphsonove pisme.
Najskoli u onu “Moj Ivane”
Možda zato što mu je to bilo najlašnje pivat, ili zato što se, slučajno, zvajo Ivan, tek mali je danonoćno “magarčio”, što bi mu rek’o did, toju pismu, ni malo ne mareći za glazbeni i ini ukus susjeda.
Ono, je dite, sladak i sve to, ali triba to izdurat povazdan, moj sinko.
Okolna bi se dica, iz prikrajka šunjala, gledajući ga, kako sav važan, šetka gore, dole po dvorišću, držeći nevidljivi mikrofon prid ustima i dere li ga dere.
Za jedno tako malecko čeljade, prilično je dobro oponašao snažni glas svoga ljubimca.
I tako ti se on zabljova, kad…
Jedne prilike, stade uz ogradu neki “tuđi mali”, tek nešto stariji od njega.
Gleda ga i sluša radoznalo, pa ti se ovaj još više posili i ubaci glasnice u četvrtu brzinu.
Kako je promatrač samo šutke gledao, najednom mu se mali Ero, obrati, ‘nako, s visoka, k’o kakav boss.
“A, imaš li ti, mali, ćaću?”, upita k’oda ga proziva u školi.
Mali kimnu potvrdno.
“A, jel’ ti iđe u Nemačku?!”, reče naročito se isprsivši, za slučaj da dobije niječan odgovor.
Mali zbunjeno o’šuti.
Vjerojatno dite nije ni čulo za “Nemačku”, niti je znalo šta mu ga to dođe.
Kako ni na dvatri dodatna potpitanja, u vidu upitnog “A?”, ne dobi odgovor, stica se naš mali, pogleda ga nekako iskosa, namisti usta između zvukova “a” i “e”, odma’nu dlanom i reče glasni, malko napuljenom gubicom:
“Ejde, *ebo te ćaća!”
Isti tren, “tuđi mali”, uz krivljavinu, zgraši kući, a naš Ero, u kuću pripovidit materi kako jedan “tuđi mali, hebo ga ćaća”, ne zna iđe li mu ćaća u Nemačku.
Pa, kako te ne bi ‘popala uja, de…?
Najskoli ako si mali Ero koji je prije čujo za Nemačku, nego za Rvacku.

Biralo me