Ova priča nije započela jučer. Ovoj priči nije jučer ni bio kraj. Priča ide ovako. Mostar se topi na 37 u hladu, i vrijeme je kada su rijetki na ulici. Još rjeđi su u dvorani koja se kuha na onih spomenutih 37 i još koji stupanj više. U toj kako je zovu sportskoj, a u stvari je školska dvorana Plemkinje igraju utakmicu za naslov državnih prvakinja. Golemo za klub o kome vodi računa praktički samo jedna žena. Riječ je o Nikolini Pandža. Ona je i trenerica, i predsjednica, ali i pedagogica svim svojim košarkašicama. Njena ekipa je sastavljena on njenih cura, sve redom su ponikle u Zrinjskom i Mostaru.
S druge strane Orlovi, ekipa iz Banja Luke, ali i ekipa u kojoj su cure sa svih strana. Na užarenim tribinama roditelji, braća, sestre i starije suigračice Plemkinja. Ne vidim nikoga od političara. Normala, nisu još izbori blizu pa ne trebaju se oni još pojavljivati. Nema veze pročitat će oni ovo, pa možda im se onako podsvjesno “zarumene obrazi”.
Bilo kako bilo Plemkinje su izašle na megdan klubu koji ima višestruko veći proračun i koji ima normalne uvjete za treniranje i igranje utakmica. Iza Plemkinja je duga sezona, osvojile su te djevojke puno toga ove godine. Ove koje igraju protiv Orlova nastupale su i u tri konkurencije, još prošli tjedan okitile su se broncom u juniorskoj konkurenciji.
Ova priča nije započela jučer. Započela je kada su neke od naših junakinja imale samo dvije, pa i manje godina. Ne pamte one vremena kada je njihova Nikolina uzela stvar u svoje ruke i ne pušta ih sve do danas.
Očekivanja su od jučerašnje utakmice bila velika. Srce je puno veće od razuma. Znale su Plemkinje da preko puta imaju kvalitetnije protivnice, ali su dale sve od sebe i pokušale da ih pobjede. Na kraju nisu uspjele, i to im nitko ne može niti neće zamjeriti. Dale su sve od sebe i ostavile su i posljednji atom snage u parnom kotlu školske dvorane na brijegu.
Ono što ja zaboraviti neću jesu suze na licu neutješne Katarine koja je sa samo 14 prekucala ovu igricu i pokušaji da je trenerica uvjeri da drugačije nije moglo, premda mislim da je u tim trenucima i ona mislila drugačije. Plakale su i njene suigračice jer su bila na korak do ispunjenja svog sna i sna iz priče koja je započela prije 12 godina. Vjerojatno tada nitko nije ni sanjao da će danas ŽKK Zrinski 2010 biti jedan od najboljih i najuspješnijih sportskih ženskih kolektiva u gradu.
Ova generacija ukoliko ostane skupa i ukoliko im se pruži prigoda kakvu zaslužuje pokazat će još puno toga. One imaju ono što drugi nemaju, a imaju veliko srce, mentalitet pobjednica i veliku želju da dostojno nose dres koji nose. Nažalost one nemaju ono što drugi imaju, a nemaju potporu grada čije ime predstavljaju. Nikolina može biti ponosna na svoje cure i njene cure moraju biti ponosne na nju. Ono što su postigle u društvu klubova sa puno većim proračunima i puno boljim uvjetima vrijedno je divljenja.
Ova priča nije započela jučer stoga čudi u koju su se rupu skrili moralisti i sportski stručnjaci koji sukladno trendu zazivaju bazen ili umjetnu travu u Mostaru, a glavni im je problem što se tiče sporta zatamnjivanje arene na kabelskom operateru. Takvi nisu nikada kročili u školsku dvoranu i nemaju nikakve veze sa sportom u Mostaru.
Ova priča nije započela jučer. Ovu priču moraju pročitati svi oni koji brinu o ovom gradu, ukoliko takvi još postoje. Kada je o tome riječ sve mi se čini da je ova priča je u domenu bajke, a u bajke više ne vjeruju ni mala djeca.
Na kraju ostaje nada da će napokon netko progledati i nagraditi trud ovih djevojaka i njihovih trenerica. Ova priča nije započela jučer i pričat će se još dugo i dugo, a mi ćemo biti tu da je pišemo i pričamo. Ako ništa to su zaslužile ove naše zlatne djevojke iz ŽKK Zrinjski 2010.
HERCEGOVINA.in
