Fra Serafin Hrkać, hercegovački franjevac, rođen je 18. kolovoza 1942. godine u Izbičnu, općini Široki Brijeg. Njegovi su roditelji Franjo i Janja r. Bondža rodili još četiri sina: Miljenka, Grgu, Jagu i Mladena – fra Mladena.
Osnovnu je školu završio u Izbičnu i Crnču, nižu gimnaziju i malu maturu u Širokom Brijegu, a višu u Sinju i Dubrovniku gdje je polagao veliku maturu. Na Humcu je obukao habit 16. srpnja 1960. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu. JNA je služio u Resenu u Makedoniji. Vječne je zavjete položio 15. srpnja 1966., a za svećenika zaređen 11. listopada 1966. godine, piše Večernji list BiH.
Ljudska veličina
Fakultet klasične filologije pohađao je u Rimu i 1975. položio doktorat temom “Život i djela humanista Nikole Modruškog – Dijalog o sreći i smrtniku”. Bio je profesor latinskog, grčkog, logike i povijesti filozofije na klasičnim gimnazijama na Poljudu i u Visokom. Od 1987. godine živio je i radio u Franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu. Od 1992. predavao je latinski jezik na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a od 1994. filozofiju, etiku i filozofiju religije na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Uz to, bio je suradnik na mnogim znanstvenim projektima, pisao znanstvene radove za časopise.
Svoj je drugi doktorat postigao na Sveučilištu u Sarajevu disertacijom “Izlaganje o univerzalijama u djelu Antuna Žderića – Enchyridion in universam aristotelico-scoticam logicam”. Bio je urednik mnogih znanstvenih časopisa i izdanja Hercegovačke franjevačke provincije, utemeljitelj Odsjeka za latinski jezik i Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, kao i inicijator utemeljenja i ravnatelj Instituta za latinitet Sveučilišta u Mostaru. Od 2000. bio je redoviti član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost.
Od 2002. bio je dopisni član ANU-a BiH u Odjelu humanističkih znanosti, a od 2008. redoviti član ANU-a BiH. Fra Serafin je cijeli svoj život ostao tih i samozatajan. U svom je nastupu zračio autoritetom koji se poštivalo. Volio je svoje učenike, studente i suradnike te u isti mah bio strog i bespoštedan i prema sebi i prema njima. Fra Serafin je volio svoju Hercegovinu, svoj Široki, Mostar, svoje Izbično. Uvijek im je davao svoje srce, svoju dušu, cijeloga sebe.
Sve do konca svoga života predavao je latinski i grčki hercegovačkim postulantima i novacima. Želio im je iz ogromne riznice svoga znanja prenijeti spoznaje, podučiti ih. Ponosan je bio na svaki uspjeh svoje zajednice, podržavao je mlađe fratre i studente koji bi krenuli stazom znanstvenog školovanja.
Sreća smrtnika
Godine 2015. izdan je Zbornik njemu u čast “Ad laborem indigentia cogebat”. Mr. Mario Bušić, njegov učenik u Gimnaziji u Visokom te student i suradnik na Sveučilištu u Mostaru, o fra Serafinu je u tom Zborniku, između ostalog, rekao: “Tko zna kojim slučajem se fra Serafin u Rimu upoznao s dotada skoro nepoznatim pisanim djelima Nikole Modruškog, hrvatskog biskupa, diplomata i pisca iz 15. stoljeća, ali je očito da je pripremajući ga za prezentaciju hrvatskoj javnosti, posebno ‘Dijalog o sreći smrtnika’, on sam izabrao svoj osobni put k sreći.
Ne dopustivši da ga duhovni i civilizacijski monumenti Rima, sjaj slobodne Europe, nove znanstvene spoznaje i neslućene mogućnosti, odvuku u stanje iracionalne besmrtnosti, odluči se, poput mnoge svoje starije franjevačke subraće, vratiti, živjeti svoj redovnički život i životnu sreću potražiti u svojoj domovini, sa svojim napaćenim hrvatskim narodom.
Sva zrnca znanja i znanstvenih spoznaja, koja je fratarskom marljivošću skupljao u rimskoj katoličkoj metropoli, zasadi u plodno domaće tlo i nesebično podari sjemeništarcima i gimnazijalcima u Splitu i Visokom, novacima na Humcu i Mostaru, bogoslovima u Sarajevu i već četvrt stoljeća studentima na Pravnom i Pedagoškom, te kasnije na Filozofskom i fakultetu Prirodoslovno-matematičkom i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Zrnca proklijaše i stalno rastu donoseći goleme plodove.
S njima uzraste i ovaj skromni, mali, samozatajni fratar do najvećih znanstvenih i akademskih visina i zaslužnih društvenih priznanja. Sa zadovoljstvom može primijetiti da njegova Hercegovina nije više ona zaostala, nepismena, potirana, izolirana nego sve više poprima obrise uljuđenog i obrazovanog slobodnog svijeta. Hvala ti, dragi Bože! – fra Serafin svojom franjevačkom poniznošću svakodnevno zahvaljuje Gospodinu u misnom slavlju, meditacijama i molitvama. Taj sjajni profesor, znanstvenik, istraživač, prevoditelj, knjižničar, leksikograf i pisac filologije i filozofije usprkos svim akademskim titulama i društvenim priznanjima ostao je, prije svega, onaj tihi, skromni, uporni i uzorni hercegovački fratar, propovjednik i ispovjednik, brat i prijatelj.
S iskrenim zadovoljstvom zahvaljujemo mu na dosadašnjem radu i životu, uvjereni da će neograničenog povjerenja u Božju providnost i čvrsto povezan sa svojom provincijskom zajednicom i sudbinom svoga hrvatskog naroda na kraju moći reći da je svoj ljudski i redovnički život proživio u zadovoljstvu i sreći smrtnika.”
Ove Marijeve riječi kao da su orošene proroštvom. Serafin je obolio i smješten na COVID odjel Sveučilišne bolnice u Mostaru. Stanje mu je bilo stabilno i svi smo se nadali kako će se vratiti Širokom Brijegu, svome samostanu, svojim knjigama. No, dragi Bog ima druge planove. Ranom zorom ga je 13. travnja pozvao u svoje nebeske perivoje.
Fra Serafin se sastao sa svojim bratićima Mladenom i Rajkom, svojom braćom Jagom i fra Mladenom, svojim Franom – Ćakićem i svojom dragom majkom Janjom – Bondžušom. Zagrljeni slute proljeće u svom Izbičnu.
