10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Umjesto toga, zrak su ispunili jezivi vrisci roditelja koji suskupljali dijelove svoje djece sa igrališta i sa starog hrasta, tražeći barem znak poznatih cipelica ili odjeće kako bi ih uopće prepoznali. Šestero preživjele dječice gušilo se u boli, krvi i strahu te raširenih očiju gledalo kako im prijatelji u jednoj sekundi nestaju u zraku. A u pozadini su se čuli uzvici nekoga i jedan drugačiji, zlokobni smijeh: „Spremili smo vam salate ustaše, eto vam Herceg Bosne“.
Augustina Grebenar nije bila ustaša. Djevojčica kestenjastih očiju vjerojatno nije znala ni što je ta Herceg Bosna. Nije ona birala ni da bude Hrvatica. Ma k’ vragu, kao da je imala pojma i što je rat i što je mržnja i što je ubojstvo. Samo je htjela jedan proljetni dan provesti kao dijete i pričati i igrati se i smijati se sa prijateljima.
Bojim se živjeti u svijetu u kojemu nekome smeta dječji smijeh.
Taj netko, danas vjerojatno slobodno šeće kuglom zemaljskom, udiše zrak koji je nekome oduzeo i – živi. Možda ima i svoju vlastitu djecu. Sjeti li se Augustine Grebenar svaki put kad ih pogleda? Može li ih uopće pogledati u oči? Stvori li se mu se u glavi slika lokvi krvi na dječjem igralištu svaki put kad izvede svoju djecu u igru?Sanja li ikad komade mesa koji vise sa starog hrasta na tom kobnom igralištu? Bude li ga u snu dječji vrisci?
Nikad se neće saznati. Taj netko nikad nije pronađen niti kažnjen. Taj netko se ni ne traži. Haag ne zanima mučki ubojica osmero malene, nedužne djece u igri. Haag ne zanimaju ni jauci njihovih roditelja kojima je oduzet smisao života i život po svojoj definiciji općenito. Sud BiHpogotovo ne zanimaju žrtve koje je ubila, zaklala, raskomadala i uništila Armija BiH. Pa Armija BiH je „antifašistička vojska“ bila! Oni su samo branili Bosnu. Od koga su je branili? Augustine Grebenar? S čim je devetogodišnja djevojčica uništavala Bosnu? Smijehom? Igrom? Nevinošću?
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Umjesto toga, BiH je obilježila nezapamćena tragedija za koju nikad nitko nije odgovarao. O kojoj se gromoglasno – šuti. Koju ni većina medija ne spominje. A kad spomenu, svjetski mediji bestidno izmisle kako je HVO ubio vlastitu djecu. Da su bili „antifašistički“ koljači djece, možda bi danas bili proglašeni patriotima i herojima. Ovako su samo narod nad kojim su vršeni neviđeni pokolji za koje nikad nitko nije kažnjen na međunarodnom sudu. O pravdi, dakle, ne možemo pričati.
Ali istina se može i mora znati.
Bolna istina u znaku očiju boje kestena. Dokle god ne bude kazne za onoga tko sebi da za pravo ugasiti oči bilo kojeg djeteta, ovaj poprali projekt od države ne može ići naprijed. Dokle god se imenom i prezimenom ne budu osudili oni koji su roditeljima oduzeli najvrjednije u životu, ne može se očekivati nikakva normalna budućnost. Dokle god svaku osobu u ovoj apsurdnoj tvorevini ne budu progonile oči Augustine Grebenar, nikakav život niti suživot nemaju smisla.
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Nikad više neće biti. Osam imena ugašenih života svjedoči tomu:
Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.).
Bild.ba
