Naslovnica Vijesti Bosna i Hercegovina 10. prosinca 1961. godine Dan kada je Ivi Andriću uručena Nobelova nagrada

10. prosinca 1961. godine Dan kada je Ivi Andriću uručena Nobelova nagrada

Na današnji dan, 10 prosinca 1961. godine u Stockholmu, u dvorani Koncertne palače Švedske kraljevske akademije, dodijeljena je Nobelova nagrada za književnost Ivi Andriću.

Odluku o izboru laureata Nobelove nagrade iz oblasti književnosti Ivo Andrić je primio telefonom u svom stanu u Beogradu. U obrazloženju Odbora stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Primajući nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru O priči i pričanju posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira na to opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svom poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča.

U najužem izboru su, pored Andrića, bili i engleski pisci Lawrence Durrell i Graham Greene, Amerikanac John Steinbeck i Talijan Alberto Moravia. Pored Ive Andića koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, laureati 1961. godine bili su: Amerikanac Melvin Calvin (dobitnik nagrade za kemiju), Njemac Rudolf Mössbauer i Amerikanac Robert Hofstadter (za fiziku), Amerikanac Georg von Békésy (za medicinu) i Dag Hammarskjöld kome je posthumno dodijeljena Nobelova nagrada za mir.

Foto: hkdnapredak

“Nobelovu nagradu smatram kao izuzetno priznanje za cjelokupnu književnost moje zemlje”, bila je reakcija Ive Andrića na vijest da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koju mu je Švedska kraljevska akademija dodijelila na današnji dan 1961. godine za djelo “Na Drini ćuprija”, kao i za sveukupan njegov književni rad.

Cjelokupni novčani iznos od Nobelove nagrade Andrić je poklonio, iz dva dijela, knjižničnom fondu Bosne i Hercegovine. Zahvalnost za ovo priznanje, Andrić je izrazio govorom “O priči i pričanju”.

“Moja domovina je zaista “mala zemlja među svjetovima”, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obvezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i s ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim.”

“Napose, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovjek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u ocean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski tlak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjek.”

“Pisac povijesnih romana mogao bi na svoje djelo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvijek, drevne riječi: “Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui.” (Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti.)”

IVO ANDRIĆ rođen 9. listopada 1892. godine. U Matici rođenih crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70, da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić) rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku ulica Zenjak br. 13. U Višegradu je Andrić završio osnovnu školu, a gimnaziju završava u Sarajevu, dobivši stipendiju HKD Napredak u visini od 200 kruna. Od 1909/1910. Materinski jezik predavao mu je dr. Tugomir Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao talent.

Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna u početku Andrićevog društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom, nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao đake koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva Napredak u iznosu od 600 kruna, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Franje Josipa l. u Zagrebu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. godine.

Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.

-Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti, dijaloga među ljudima i kulturama. Njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama gradio Ivo Andrić prispodobiva je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali je ostalo njegovo djelo kao simbol savladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti, zapisao je, između ostalog, akademik Krešimir Nemec u Večernjem listu u njihovom projektu predstavljanja jedinog književnog nobelovca u Hrvata. Andrić je umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu, gdje je i pokopan u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Nakon njegove smrti počela je bitka za njegovo umjetničko naslijeđe. Još uvijek vodi se spor oko toga tko ima pravo biti nositelj autorskih prava Ive Andrića. U Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu otvoren je 2015. godine i Kutak nobelovca Ive Andrića i knjižnica sa svim do sada prikupljenim naslovima, s naglaskom na prva izdanja. Također, Napretkov Fond za stipendiranje i sveučilište nosi ime “Ivo Andrić-Vladimir Prelog”.

Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak