Mnoga mjesta u hercegovačkom kršu su pusta i prazna. Putnik namjernik koji se uputi u surovi hercegovački krš, može pronaći na bezbroj kamenih kuća, na kojima cigla puna mahovine odolijeva zubu vremena. I može slobodno reći da je ovo “čudna” zemlja; Zemlja krša, duhana, lijepih djevojaka i gostoprimljivih ljudi; Zemlja prožeta bolnom poviješću pod kojom bi i kamen puk”o, ali ne i prosta hercegovačka duša, piše mojahercegovina.com.
Oko kuća zaraslo šiblje i u najbližoj vrtači neizostavni dio hercegovačkih sela nalazi se čatrnja. One su bile zidane kamenom, upotrebljavan je kreč s gnjilom zemljom mjesto maltera. . Sve su one pretežno pravljene pri strani, tako da je upliv vode u čatrnju bio iz strane – brda. Pravljeni su slivnici i prelivnici da bi što manje mulja otišlo u čatrnju.
Riječ čatrnja označavala je donedavno izvor opstanka u hercegovačkom kršu. Čatrnja u kamenu, gdje je skupljana kišnica, bila je jedini izvor vode, a voda je izvor života. Tako je bilo od starina, a tako je i danas. Voda se budno čuvala i štedjela te upotrebljavala samo za najosnovnije potrebe. Tko je imao vodu u ljetnim mjesecima, bio je bogat i mogao opstati u surovim uvjetima,a bogatiji su imali i po nekoliko čatrnja.
Danas je nešto drugačije, no na hercegovačkom selu još uvijek nalazimo čatrnje. Ona je i dalje simbol hercegovačkog krša i muke seljačke.
