32.8 C
Mostar
Ponedjeljak, 21 lipnja, 2021

Prelijepa pjesma pokojnog hrvatskog pjesnika: Slavka Mihalića

Slavko Mihalić, , hrvatski pjesnik (Karlovac, 16. III. 1928 – Zagreb, 5. II. 2007). Završivši realnu gimnaziju u Karlovcu, radio kao tehnički crtač, novinar Borbe u Zagrebu i Beogradu (1947–51), zatim Omladinskoga borca, Horizonta, Novina mladih i Ličkih novina. Bio je jedan od pokretača književnog lista Tribina 1952., urednik Književne tribine, jedan od urednika Telegrama te urednik izdanja u Lykosu.

God. 1966. pokrenuo je reviju Most (glavni urednik do 1972). God. 1987–2006. bio je glavni urednik Foruma. Redoviti je član HAZU bio od 1991., a 2001–06. predsjednik Društva hrvatskih književnika. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1996.

Pišući isprva tradicionalistički, prvom zbirkom od 12 pjesama Komorna muzika (1954) predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. I u zbirkama Put u nepostojanje (1956), Početak zaborava (1957) i Darežljivo progonstvo (1959) prevladava motiv osamljenosti i ugroženosti pojedinca. Razvijajući sve naglašenije egzistencijalističke teme krhkosti čovjekova bića u graničnim stanjima smrti, tjeskobe, straha, otuđenja, nemoći, neuspjeha, sumnje i defetizma, ostvario zbirke Godišnja doba (1961), Ljubav za stvarnu zemlju (1964), Posljednja večera (1969) i Vrt crnih jabuka (1972). Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja bio je najodređeniji u stajalištu prema kontekstu poezije, naglašavajući nužnost odluke kojom čovjek izabire svoju sudbinu.

Nakon Hrvatskoga proljeća zaokupljenost povijesnim prilikama očituje se mračnom skepsom i cinizmom ispunjenim zlim slutnjama (Klopka za uspomene, 1977; Pohvala praznom džepu, 1981; Tihe lomače, 1985; Iskorak, 1987). Podudarno s povijesnim promjenama u Hrvatskoj 1990. opći tonovi u pjesmama postali su svjetliji, a pojavljuju se pozitivni motivi iz reda stvari u životu te izvorno rodoljubno pjesništvo: Mozartova čarobna kočija (1991), Zavodnička šuma (1992), Karlovački diptih (1995), Približavanje oluje (1996), Močvara (2004) i dr.

Cjelokupno Mihalićevo pjesništvo obilježava refleksija o egzistenciji pa otud proizlazi i stopljenost emotivnog i intelektualnog u njegovim pjesmama. Strukturirane su začudnim povezivanjem prividno suprotnih, ali dubinski usklađenih asocijacija, emocija i misli, pa njihova koherentnost i proizlazi iz neprestane igre suprotnosti i načelne antidoktrinarnosti. Poruka i spoznaja tih pjesama nastala je na svojevrsnom viđenju rasapa sustava vrijednosti te posljedična dvoznačnost i višeznačnost izraza povećavaju informativnost teksta. Slikovitost proizlazi iz konkretizacije ideja, a asocijativnost je strogo logički i psihološki motivirana.

Ritam je govorni, usklađen s neočekivanim misaonim bljeskovima, tj. podređen smislu cjeline, potvrđujući i na formalnom planu Mihalićevu modernost i majstorstvo. Sastavio je sam ili u suradnji nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga.

NE OSVRĆI SE NIKAD

“Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno prijeđenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovdje samo u prolazu.
Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo sretni, i kad smo na muci.

Ne, ne misli nikad da je moglo drugačije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
bit će jednog dana samo uspomene.
Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,
jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,
kao ptić što se na dnu gnijezda skrio.
Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima prepune su flaše…

Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne teži za srećom što je nekad bila.
Tek treba sanjati! Tek treba letjeti!
A tebi još nisu polomljena krila.
I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,
što se negdje sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko
a najljepša zvijezda sja u tvom oku.
I sve što je sada bit će samo prošlost,
nitko od nas ne zna što ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka…”

Najnovije: